U svojoj 86. godini života zbog zdravstvenog stanja odlučio je prestati volontirati. Dvadesetdevet godina, šest dana u tjednu po pet sati dnevno bio je zadužen za prijevoz robe namijenjene Caritasu Varaždinske biskupije od različitih donatora te napravio stotine tisuća kilometara po Varaždinskoj biskupiji, Hrvatskoj i inozemstvu kako bi pomoć došla do najpotrebnijih.

Na doručku su uz tridesetak volontera bili prisutni varaždinski biskup Bože Radoš, predsjednik biskupijskog Caritasa mons. Antun Perčić, te ravnatelj biskupijskog Caritasa Ante Šola koji je rekao: „U tih dvadeset devet godina, on je volontirao 24 sata na dan, poderao tri kombi vozila i evo zbog svojih 86 godina rekao je da je dosta, da osjeća da ne može više i evo mi smo došli njemu zahvaliti, zahvaliti dragom Bogu i za sve ono dobro što je učinio reći hvala… takvog volontera mislim da više nećemo imati.“

Ivan Glavina zahvalio je prigodnim govorom okupljenima, prije svega na tom oproštaju, ali i „dragom Bogu na današnjem danu i na zdravlju, hvala mu na svim vrijednim volonterima i dragim ljudima koje sam susreo u ovih mojih 29 godina volontiranja.“ Prisjetio se i svoje pokojne supruge Vere koja ga je potaknula na volontiranje nakon što je i sama krenula tim putem, a potom zahvalio okupljenima: „Hvala vam na zajedničkom radu i što sam mogao biti tek jedna karika u ovom našem lancu dobrote, hvala vam na poštivanju mojih pogrešaka, te vam želim prije svega puno zdravlja, još puno godina uspješnog karitativnog rada i darovane ljubavi prema onima koji su u potrebi.“

Biskup Radoš zahvalio je Ivanu Glavini na 29 godina nesebičnog služenja i darivanja za druge: „Za njega i kroz njega  možemo reći da čovjek donosi plodove u svim razdobljima života; rod donose i u starosti. Zaista gledajući život našega Ivana možemo to reći: donosio je plodove i nakon što je otišao u mirovinu. Dvadeset i devet godina upornoga rada, svaki dan obilazeći trgovine, skupljajući kruh i dijeleći dalje. Ne znam što može biti ljepše, što može biti ljepša evanđeoska slika nego uzeti kruh i staviti ga na stol onima kojima je to potrebno. To nam govori o čovjeku koji ima osjećaja za druge, koji ima osjećaj za dobro, koji ima osjećaj da može nešto dobro učiniti svakoga dana. To nam govori i o dobru. Dobro je uvijek ono koje daje snagu da se čini i dalje. Jer kada učinimo nešto dobro tada nam Bog daje snagu da možemo još više činiti i da nam čineći dobro Bog daje radost života. Vjerujem, vidimo po njemu da je ovo što je činio njemu ulijevalo radost. Donio je radost i drugima, ona se množi kada se dijeli.”

Osvrnuo se  biskup i na 4. nacionalni susret obitelji u Ludbregu ovog vikenda rekavši: „U subotu i u nedjelju stavit ćemo u fokus obitelj, stavit ćemo u fokus starije osobe i zahvaljivat ćemo Bogu na svakom daru koji dolazi po njima. A po njima nam dolaze mnogi vidljivi i nevidljivi dari. Pozivam sve da pođemo zajedno u Ludbreg u subotu i nedjelju. Pozivam sve koji mogu da se uključe da čine dobro, na bilo kojem mjestu, načinu. Možete to učiniti kroz naš Caritas.“

Uz volontere i vodstvo Caritasa ovom zahvalnom susretu nazočila je i obitelj Ivana Glavine. Izgleda da se volontiranje također prenosi s koljena na koljeno kao što nam je rekao unuk Marko Kolarek: „U našoj obitelji volontiranje je nasljedno. Sve je krenulo od danas pokojne bake koja je prva krenula volonterskim stopama, pa se onda djed priključio. Onda sam i ja kad sam bio mali, uvijek sam se vrtio po tim prostorijama, sve je to bila neka igra za mene. Kako sam postao stariji shvatio sam jednu ozbiljnost toga i tu jednu ljubav koju su oni davali svim ljudima koji su u potrebi. I ja kad sam napunio 18 godina, dobio vozačku dozvolu, krenuo sam isto djedovim stopama i počeo voziti kombi.“