Prije ukopa, misu zadušnicu u prostoru Samostana sv. Antuna Padovanskoga predvodio je pomoćni đakovačko-osječki biskup Ivan Ćurić. Uz provincijala Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca fra Miljenka Hontića, vikara Slovenske minoritske provincije sv. Jožefa fra Janeza Šamperla te pokojnikovog bratića fra Ivana Bradarića, u koncelebraciji je bilo još 30-ak svećenika.

Tumačeći u homiliji naviješten evanđeoski ulomak, biskup je rekao kako Krist poziva da gledamo u njega, da se njemu obratimo, da mu vjerujemo i da ga nasljedujemo, jer u zajedništvu s njim nalazimo cjelovit i najdublji smisao svom zemaljskom putu. Podsjetivši kako veliki Katekizam donosi uputu da kršćanski oproštaj i ukop svakom od vjernika pruža priliku da se još snažnije vine do onih „istinskih dometa vjere u uskrsloga Krista“, biskup je naglasio kako kršćanska vjera donosi snagu „proročke“ službe u koju su vjernici uključeni već po sakramentu krštenja, dodajući kako živimo utemeljeni na ‘zaglavnom kamenu’ koji je Krist, a živimo i od nade budućnosti slave uskrsnuća koja nam je naviještena i darovana.

„A kako nas tek život u redovničkom posvećenju i pastirskoj službi svećenika upućuje na životnu snagu i svjetlo uskrsnuća, kad u redovnicima i redovnicama na osobit način, zbog njihova prihvaćanja evanđeoskih zavjeta prepoznajemo i danas živu apostolsku i proročku zajednicu koja živi od nade jer naviješta onoga koji je nada: Krista“, rekao je biskup, navodeći misli jednoga od članova franjevačkog reda: „Posvećeni život s Kristom grli križ kao znak i simbol Radosne vijesti. Taj je život znak koji „uključuje ‘penjanje na brdo’ i ‘silaženje s brda’, kad su učenici uživali u Učiteljevoj prisnosti, obavijeni za trenutak sjajem trojstvenoga života i zajedništva svetih, gotovo očarani obzorom vječnoga, ali su ubrzo vraćeni u svakodnevnu zbilju, gdje ne vide nikoga do ‘sama Isusa’ u poniznosti ljudske naravi, i pozvani su da se vrate u dolinu, kako bi živjeli s njim muku Božjega plana i hrabro krenuli križnim putem… upravo je to snaga redovničkog života koji svjedoči muškarcima i ženama današnjice beskrajnu ljubav Boga Oca prema čovječanstvu i njegovu vjernost da želi sve i svaku stvar uvući u novi život koji je darovan u Kristovu uskrsnuću“ (fra A. Čovo, 2007.).

Naglasivši kako je to svjetlo u kojem žele prepoznati životni put preminuloga fra Ilije i svjetlo kojim rasvjetljuju svoju zahvalnost i današnji oproštaj od njega, biskup Ćurić je zaključio: „Mi vjerujemo Kristu, njegovu spasenju i njegovoj milosrdnoj ljubavi. Zato i fra Ilijin odlazak, i njegov grob ovdje u Vinkovcima pridružujemo svjedočanstvu Asiškoga „Fraticella“ – Maloga brata, sv. Franje, koji i pred tjelesnom smrću hvali Gospodina te se  i mi danas, zahvalni za fra Ilijin život odazivamo Franjinu pozivu: ‘Hvalite i blagoslivljajte Gospodina moga, zahvaljujte njemu, služite njemu svi u poniznosti velikoj.’“

Iz oproštaja provincijala fra Miljenka Hontića

Provincijal Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca fra Miljenko Hontić „sa zahvalnošću i poštovanjem“ osvrnuo se na životni put fra Ilije Miškića te je među ostalim rekao kako je pokojnik upravo u ovom svetištu i samostanu sv. Antuna u Vinkovcima došao u kontakt franjevcima konventualcima, gdje je sazrjela i njegova čvrsta i nepokolebljiva odluka da uđe u Red franjevaca konventualaca i započne svoje životno zvanje. Podsjećajući na pokojnikovu službu gvardijana u Vinkovcima od 1992. do 1998., provincijal je kazao: „Došao je u vrijeme Domovinskoga rata i stradanja Vinkovaca. Mnogi ga se sjećaju kao onog koji je znao utješiti i pomoći u tim godinama stradanja mnoge koji su izgubili svoje najbliže. A za mnoge se zauzeto i materijalno im pomagao… Volio je Slavoniju, posebno Vinkovce, našu crkvu Sv. Antuna, ili kako je uobičajen naziv u narodu Mala crkva, što je za života vrlo često rado ponavljao, ističući da je to njegova „prva ljubav“ svećeničkog, redovničkog zvanja, gdje je upoznao braću konventualce i gdje je rado boravio.“

Na kraju je rekao: „Osobno sam bio usko vezan s fra Ilijom dugi niz godina, od radnih sjemenišnih dana preko klerikata kad mi je bio odgojitelj, kao i dana kad sam u dva mandata bio s njim u upravi Provincije kao definitor, sve do mog nedavnog izbora za provincijala, kad me mudro i blago savjetovao i upućivao u službu, prenoseći svoja iskustva kao provincijskog ministra. Posebno me se uvijek dojmila njegova mirnoća i staloženost u donošenju odluka, koji put i ne tako laganih. Zračio je dobrotom i pomirljivošću! Fra Ilija je ostavio za sobom svijetli trag cijeloj našoj provinciji, trag jednostavnog franjevca koji je uvijek bio na raspolaganju i zbog toga rado prihvaćen u svakoj zajednici. Preselio se s ovog svijeta ni mjesec dana prije svetkovine sv. Antuna. Neka mu Gospodin udijeli svoj mir i vječni pokoj, a njegov zaštitnik sv. Antun neka ga dočeka s četama nebeskim u rajskim dvorima i uključi u zbor svetih i izabranih.“

Oproštajni govor fra Janeza Šamperla, vikara Slovenske minoritske provincije sv. Jožefa

„Mi, franjevci iz Slovenije, došli smo danas u Vinkovce kako bi s vama podijelili našu ljudsku tugu povodom smrti povodom smrti fra Ilije Miškića, izgovorili nekoliko utješnih riječi te izrazili iskrenu kršćansku sućut. Kroz životni put s pokojnim fra Ilijom vezala me bratska ljubav i veliko prijateljstvo. Zajedno smo počeli i proživjeli 4 godine kao sjemeništarci na Sv. Duhu u Zagrebu. Ne znam kako bih ja, Slovenac, prošao sjemenište i završio srednju školu da mi fra Ilija nije pomogao. Kriomice je ispravljao moje školske zadaće te su se profesori čudili mom poznavanju hrvatskog jezika. Bili smo zajedno u nezaboravnom novicijatu na Cresu, prepunom lijepih trenutaka uz rad, igru i molitvu. Ostali smo duhovno povezani kroz sva razdoblja života, sve do danas, kada se moram uime Slovenske minoritske provincije oprostiti od dragog subrata i prijatelja. Braća naše Slovenske provincije pratila su život i cijenila djelovanje fra Ilije, osobito u vrijeme kada je vršio službu provincijalnog ministra. U to vrijeme bilo je više prilika za međusobne susrete i bratsku franjevačku suradnju. Svom životom fra Ilija se usidrio u srca slovenske braće kao dobri i revni sin sv. Franje. Njegova bolest i nemoć posljednjih godina jako nas je zabrinula. Na zajedničkim susretima na koja više nije dolazio, uvijek je u zraku bio naše pitanje: Kako je fra Ilija? Danas, kad se od njega opraštamo, vjerujemo da je dobro – bez muka i nevolja, u zagrljaju Oca Nebeskoga. Brate Ilija, počivaj u miru Božjem.“

Oproštajni govor fra Ivana Bradarića

Uime rodbine pokojnog fra Ilije nazočnima se obratio fra Ivan Bradarić, rekavši da upućuje govor „kao fra Ilijin subrat, član iste redovničke zajednice u koju je i došao njegovom zaslugom i posredovanjem, ali i član najuže obitelji, jer su ‘skoro braća po krvi’. Naime, fra Ilijin pokojni otac Mato brat je fra Ivanove pokojne majke Ljube. Ujedno, fra Ilijina pokojna majka Ana sestra je fra Ivanovog pokojnog oca Marka. Potom je poimence spomenuo imena braće i sestara fra Ilije (njih sedmero) te svoju braću i sestre (njih desetero), spomenuvši još neke članove obitelji od kojih je, kako je istaknuo, proizašla brojna rodbina, među kojima i dvije časne sestre franjevke: s. Henrika Miškić i s. Anica Jozić. Sva ta imena naveo je jer je, kako je istaknuo, želio naglasiti kako su „bogat rod“ – bogat životom, otvoren rađanju, bogat vjerom i otvoren za vječnost.

„U takvom ambijentu je rođen i odrastao fra Ilija. Oskudijevao i obilovao, kako reče sv. Pavao. Hranjen vjerom i molitvom, odgajan u domoljubnom duhu, volio je svoje redovničko i svećeničko zvanje. U svojoj redovničkoj obitelji bio je cijenjen i poštovan i zato su ga braća birala na najodgovornije službe… Blage naravi i vedra duha, bio je izuzetno omiljen među subraćom, u svakom društvu rado viđen i prihvaćen, a među svojom mnogobrojnom rodbinom izuzetno voljen i poštovan. Slabosti drugih preuzimao je na sebe, nosio ih i trpio šutke i dostojanstveno. Osobito se hrabro i s puno strpljenja istaknuo u danima svoje teške bolesti. Nikada se nije žalio niti prigovarao. S vjerom u dobrog Boga kojemu je predao svoj križ prošao je i posljednje godine, hrabro noseći taj križ“, kazao je među ostalim u svom oproštajnom govoru fra Ivan Bradarić.

Nakon oproštajnih govora, biskup Ćurić predvodio je posljednju preporuku uz lijes pokojnog fra Ilije, a potom je uslijedio obred ukopa na Gradskom groblju u Vinkovcima, gdje je tijelo fra Ilije položeno u samostansku grobnicu. Uz velik broj svećenika, redovnika, redovnica i vjernika, obrede na groblju predvodio je provincijal fra Miljenko Hontić.

Životopis fra Ilije Miškića – iz oproštajnog govora fra Miljenka Hontića

Fra Ilija Miškić rođen 13. lipnja 1953. godine u Donjem Vukšiću, župa Ulice, Općina Brčko (BiH) od oca Mate i Ane rođene Brdarić. Osnovnu školu završio je u Slakovcima nedaleko Vinkovaca, kamo se cijela obitelj za njegove rane mladosti doselila. Upoznavši Red franjevaca konventualaca, najviše preko fratara u Vinkovcima, u rujnu 1968. odlazi u sjemenište franjevaca konventualaca u Zagrebu. Srednju školu za spremanje svećenika završio je na Svetom Duhu u Zagrebu, a potom je godinu novicijata proveo na Cresu, gdje je položio prve zavjete 19. kolovoza 1973. Po završetku novicijata dolazi u Zagreb, gdje prve dvije godine studija završava na KBF-u u Zagrebu, a ostale godine teoloških studija na Papinskom teološkom fakultetu sv. Bonaventure „Seraphicum“ u Rimu, gdje je diplomirao 1979. godine.

Svečane zavjete položio je 4. listopada 1978. u Zagrebu, a za đakona je zaređen 11. travnja 1979. u Asizu, u Bazilici sv. Franje, po rukama tadašnjeg Papinskog delegata za Patrijahalnu baziliku sv. Franje Asiškog, kardinala Silvija Oddija. Fra Ilija Miškić zaređen je za svećenika 7. travnja 1980. u Slakovcima, po rukama đakovačkog biskupa Ćirila Kosa. Mladu misu slavio je u župnoj crkvi sv. Ane u Slakovcima, na blagdan sv. Ilije proroka, 20. srpnja 1980. uz mladomisničko geslo: „Prepusti Gospodinu putove svoje, u njega se uzdaj, i on će sve voditi“ (Ps 37, 5). Po svećeničkom ređenju vršio je službu vicerektora na Međunarodnom kolegiju franjevaca konventualaca „Seraphicum“ u Rimu od 1981. do 1982. godine. Krajem 1982. dolazi u Zagreb, te mu je dodijeljena služba magistra sjemeništaraca i promagistra klerika. Na provincijskom kapitulu u Cresu 1983. izabran je za tajnika i definitora Provincije, potvrđen za magistra sjemeništaraca i izabran za promicatelja duhovnih zvanja u Provinciji.

Godine 1986. na provincijskom kapitulu izabran je za službu magistra klerika, što će i naredni provincijski kapitul 1989. ponovno potvrditi. Godine 1987. zagrebački nadbiskup, kardinal Franjo Kuharić imenuje ga zamjenikom delegata u Prezbiterskom vijeću Zagrebačke nadbiskupije za svoju redovničku zajednicu. U Provinciji je vršio službu odgojitelja punih deset godina, najprije kao magister sjemeništaraca, a potom magister klerika, od 1982. do 1992. Na Provincijskom kapitulu u Cresu 1992. izabran je za gvardijana Samostana sv. Antuna Padovanskog u Vinkovcima. Tu je službu vršio u dva mandata, do 1998. Došao je ondje u vrijeme Domovinskoga rata i stradanja Vinkovaca. Uz tu službu nastavio je biti član Komisije za odgoj i izobrazbu braće Provincije. U Đakovačkoj biskupiji imenovan je 1996. godine za biskupijskog asistenta za redovnice za područje Vinkovaca i okolice.

Na provincijskom kapitulu 1998. izabran je za ministra Provincijala, i tu je službu vršio u dva mandata, do 2006. U tom mandatu među ostalim je obnovio i dogradio zagrebački samostan na Svetom Duhu, gdje je ostvario dugogodišnji plan koji je prije bio samo u idejnim projektima. Uz obnašanje službe provincijalnog ministra, od 2005. do 2006. godine vršio je dužnost glavnog urednika „Veritasa“. U tom razdoblju u Hrvatskoj konferenciji viših redovničkih poglavara vršio je službu člana Predsjedništva. Također je bio potpredsjednik Srednjeeuropskog cetusa Provincija Reda franjevaca konventualaca (danas CEF-a). Ponovno je 2006. godine izabran za gvardijana u Samostanu sv. Antuna Padovanskog u Vinkovcima te će tu službu opet vršiti u dva mandata, do 2014. Godine 2018. postaje članom Samostana Bezgrešnog Srca Marijina u Vinkovcima, kada lagano počinju slabiti njegove vitalne snage. Potom, godine 2019. postaje članom Samostana Sv. Duha u Zagrebu zbog zdravlja i daljnjeg liječenja i otada se njegovo zdravlje sve više narušava te 2022. odlazi u Dom za starije i nemoćne osobe „Kuća sv. Franje“ u Odru, gdje je morao imati stalnu njegu. Preminuo je u ponedjeljak 16. svibnja u Kliničkom bolničkom centru Rebro u Zagrebu.