Na početku mise riječ pozdrava uputio je župnik Čagalj kazavši: „Oče nadbiskupe, ovo je jedna mala simpatična župa našega imotskog dekanata. Ima svoju iznimno važnu povijesnu priču na vjetrometinama ove naše povjesnice kuda su obično hujale vojske a iza sebe su ostavljale bolne tragove. Narod je na ovom kamenu ostajao vjeran svome Bogu i Bogorodici. U vrijeme našega poniznoga svećenika don Jure Dujmovića, koji je prvi zabilježeni župnik naše župe započelo je slavlje imena Isusova i majke Marije. Izabrali su za svoju zaštitnicu Malu Gospu jer su znali da po evanđelju čovjek mora biti malen i ponizan kako bi baštinio kraljevstvo Božje.“ Zahvalio je nadbiskupu što je našao vremena doći u ovu malu župu koja broji oko 260 žitelja „da budete naš biskup, naš pastir, naš učitelj i vođa koji će nas ohrabriti i potaknuti na vjernost u ovim teškim, kriznim, olovnim vremenima.“

Nadbiskup je zahvalio na izraženoj dobrodošlici i izrazio radost što može slaviti ovu veliku obljetnicu s žiteljima Grabovca. U svojoj je propovijedi nadbiskup Kutleša govorio o Isusovom pozivu na poniznost, darežljivost i vjernost te o vrijednosti života, obitelji i djelovanja u istini. U svjetlu biblijskih čitanja stavio je naglasak na poniznost upozorivši da je u današnje doba teško razumjeti biblijski govor o poniznosti jer suvremeni čovjek žudi za onim što je suprotno tomu: želi biti na prvim mjestima i prvim stranicama medija, želi da se priča i piše o njemu pa i kad nije po dobrome nego po zlu samo da se zadovolji potreba prvenstva.

„Možemo se zapitati zašto se to događa nama danas? Vidimo da različiti među nama padaju na malim materijalnim stvarima koje imaju dalekosežne posljedice, koje ugrožavaju opstojnost nekog mjesta, organizacije ili sl. Kao djeca učili smo da je oholost prvi glavni grijeh, ona uzdiže čovjeka u njegovim očima, uzdiže ga od zemlje da ne može shvatiti realnost i što se s njime događa“, kazao je nadbiskup.

Podsjetio je na Isusove pouke farizejima o poniznosti i prvim mjestima čija je poruka sadržana u Njegovim riječima: „Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen!“ O veličini poniznosti svjedoče i riječi jednoga teološkog pisca koji je kazao da sotona može biti sve (i dobar i pobožan), ali ne može biti ponizan jer se to protivi njegovoj naravi. Kao dobar primjer poniznosti nadbiskup je istaknuo majčinsku ljubav naglasivši da „nikada mama nije govorila o služenju svojoj djeci i svojoj obitelji nego je živjela kako je poučena. Nije se s time hvalila ni ponosila nego je nesebično darivala ljubav onima koje joj je Bog dao.“

Govoreći o tome kako u današnje vrijeme ostati ili postati ponizan nadbiskup je naglasio važnost preispitivanja i utvrđivanja činjeničnog stanja, odnosno prihvaćanja prave slike o sebi, a to je da smo ograničeni i nedostatni ljudi, da nismo sami sebi dali život, da nismo birali roditelje niti mjesto rođenja te da nam je sve ono najvrijednije što imamo od Boga darovano: život, ljubav, zdravlje, inteligencija… Sama spoznaja toga trebala bi nas činiti poniznima, što lijepo govori i sama lat. riječ „humilitas“ (poniznost) koja dolazi od riječi „humus“ – zemlja, što znači da se trebamo više spuštati prema zemlji jer smo iz nje došli i u nju se vraćamo, kazao je nadbiskup podsjetivši na prolaznost ovozemaljskog ljudskog života.

Osvrnuvši se na one koji oholo zgrću materijalno bogatstvo i traže prva mjesta mons. Kutleša je istaknuo da sa sobom ništa nećemo moći ponijeti s ovoga svijeta, a da je itekako važno kakvi ćemo doći pred Gospodina. „Zato, čovječe, spusti se na zemlju, budi svjestan onoga što jesi, da si hodočasnik na ovoj zemlji čije hodočašće traje, 70, 80, ako si dobroga zdravlja 90 godina i misli o tome što ćeš za sobom ostaviti. Ako i ostaviš ono materijalno, mnogi se iza tebe svađaju i vode parnice kome će to pripasti i stvori se više zla nego dobra. Jer kako si radio tako će iza tebe i ostati.“

Splitsko-makarski nadbiskup je napomenuo da na poniznost potiče i uspoređivanje s drugima koji su superiorniji od nas, kao i uspoređivanje sa svemoćnim Bogom. U nastavku svoje propovijedi govorio je o nesebičnom darivanju, o darivanju koje ne traži uzvrat i o darivanju koje ne ponižava onoga kojega se daruje. „Trebaš darivati tako da nitko ne zna kome pomažeš, jer čovjek koji je pošten i siromašan može osjećati stid i sram jer je primio pomoć i ne želi neke stvari očitovati drugim ljudima. Ako budemo darivali za ovozemaljsko, ovozemaljsko ćemo i dobiti, ali će nam proći ono nebesko. Zato poput naših starih trebamo biti okrenuti prema onome što je bitno“, kazao je mons. Kutleša podsjetivši koliko su naši pređi, ljudi Grabovca trebali trpjeti, patiti i odricati se u onim teškim vremenima da bi izgradili ovu lijepu crkvu Male Gospe. „Ova crkva izgrađena je iz ljubavi i vjere u Boga. Ako nekoga voliš onda mu želiš pokloniti ono najljepše i najbolje. Upravo to su oni činili i Bog ih je nagradio onim najboljim. Bili su svjesni da možemo ići naprijed jedino ako u mjestu ima života i jedino ako ima života mogu napredovati i Crkva i država.“

Nadbiskup je pozvao nazočne na djelovanje u istini, na međusobnu vjernost i povjerenje bračnih parova muža i žene, na čuvanje obitelji koja je temeljna stanica društva i prvo mjesto odgoja i obrazovanja. A za to je potrebno crpiti snagu iz temeljnoga odnosa s Bogom. „Trebamo biti oni koji će prepoznati potrebe drugih ljudi, a ne živjeti egoistično. Živimo u zajednici i društvena smo bića. Uz Božju pomoć možemo učiniti mnoga čuda, a ona počinju osobnim obraćenjem“, poručio je nadbiskup Kutleša.

Riječ zahvale Bogu, nadbiskupu, župniku i svima zaslužnima izrazili su don Mate Munitić i Ivana Kujundžić, porijeklom Grabovčani. Naglasili su kako je Gospina crkva u 300 godina čula mnogo suza, vapaja i radosti čula te vidjela mnogo rana na duši i tijelu. „Pred njom, pred milosnom malom Gospom, u svih naših tristo godina, u svih naših tristo slavnih uspomena, prigibahu se, naši djedovi i pradjedovi, očevi, majke i bake, djeca i mladi, golim koljenima na goli kamen, da Bog zagovorom milosne majke, usliši molitve žarke“, kazala je Kujundžić.

Župljani su uime zahvalnosti nadbiskupu poklonili drveni ambon za molitvenik i stalak za knjige – rukotvorine domaćih majstora: Josipa i Marka Roščića Šećinih, potom zovnicu s domaćim proizvodima kao znak gostoljubivosti i buket cvijeća kao izraz srdačnosti. Nadbiskup Kutleša zahvalio je na darovima i lijepim riječima. Čestitao je župniku 25. obljetnicu svećeništva poželjevši mu i nadalje uspješan pastoralan rad te je na sve zazvao Božji blagoslov.

Misnom slavlju, koje je svojim pjevanjem uzveličao župni mješoviti zbor uz orguljašku pratnju Mirka Jankova, nazočili su: splitsko-dalmatinski župan Blaženko Boban sa suradnicima, načelnik Općine Šestanovac Martin Merčep i drugi. Nakon mise uslijedilo je fotografiranje za milenijsku fotografiju koju je uradio Šime Strikoman.

Središnjoj svečanoj proslavi prethodili su molitveni susreti praćeni koncertima crkvenih zborova: na Vrdoljakovoj gomili uz Križ, na Bacestinoj gomili, Goričaj, na Krcinoj gomili, Srida sela i na Gradini, Donje selo. Proslavi je prethodila i trodnevna duhovna obnova koju su predvodili: don Ivan Periš, don Mladen Ivišić i don Damir Bistrić. Priređeno je i predavanje Ivana Vrdoljaka Gujića o temi “Rodoslovlje Grabovca”, potom izložba o prošlosti Grabovca koju je postavila Marica Šarić te duhovni koncert operne pjevačice Ide Katić. Trodnevnica je zaključena posvetom Bezgrešnom Srcu Marijinu – Maloj Gospi.

Svećenik domorodac, glagoljaš, don Jure Dujmović, započeo je sa svojim narodom godine 1722. graditi crkvicu, uza staru rimsku cestu, na mjestu staroga groblja. U temeljima apside same crkve ugrađena su četiri stećka sanduka. Na jednom s južne strane, našim brojevima ispisana je godina 1722. i uklesan križ. U temeljni kamen sa sjeverne strane bosančicom je uklesano „1722 marča“. Grabovac je do 1719. pripadao pod staru Župu Radobilju, a od 1719. do 1835. bio kapelanija Župe Žeževica. Godine 1737. počinje voditi matične knjige. Crkva je posvećena 10. kolovoza 1739. godine, a 1849. postaje samostalna župa. Gospin kip potječe iz 1842., a crkva je znatno proširena 1862. i sagrađen je zvonik na preslicu, a 60-ih godina prošloga stoljeća sagrađen je uz crkvu novi kameni zvonik. Popravljena je i oslikana 1937. s velikim križnim putem. Iste godine je uređen Gospin oltar, poviše oltara vijenac ruža sa znakom M i krunom. Glavni oltar od mramora posvećen je Svetoj obitelji. Kipovi Srca Isusova i sv. Male Terezije skladno pristaju u pobočnim nišama crkve. Godine 1984. na stropu crkve napravljena su četiri mozaika s likovima evanđelista i Gospin lik „Kraljica Hrvata“. Godine 2001. temeljito je obnovljena unutrašnjost crkve i dobivene orgulje iz Njemačke.