Već tradicionalno od 1996. godine preostali Zrinjani i njihovi potomci sjećaju se događaja na blagdan Male Gospe, 9. te 10. rujna 1943. godine, kada su partizani u genocidnom pohodu ubili gotovo trećinu Hrvata Zrina, spalili župnu crkvu Našašća sv. Križa, kao i cijelo selo. Sve preživjele komunističke su vlasti raselile, oduzeli im imovinu i zabranili povratak u Zrin.

Program obilježavanja započeo je molitvom pred križem podno starog rada, a slijedio je mimohod do spomen-crkve Našašća sv. Križa ispred koje je misno slavlje predvodio nadbiskup Puljić u zajedništvu s krčkim biskupom Ivicom Petanjkom, domaćim biskupom Vladom Košićem, biskupskim vikarom i ravnateljem Zaklade za Zrin mons. Markom Cvitkušićem, biskupijskim ekonomom mons. Zdravkom Novakom, domaćim župnikom Stjepanom Filipcem, ravnateljem Hrvatskog Caritasa fra Tomislavom Glavnikom, provincijalom Hrvatske kapucinske provincije fra Jurom Šimićem i vlč. Josipom Banom.

Obljetnica je okupila hodočasnike pristigle iz cijele Hrvatske, a ponajviše prognane Zrinjane i njihove potomke, a slavlju su nazočili i predstavnici vlasti.

Na početku sve okupljene, a posebno Zrinjane i potomke prognanih Zrinjana koji tu oplakuju svoje najmilije, pozdravio je biskup Košić, pozvavši na molitvu kako se te nevine žrtve nikad ne bi zaboravile.

U homiliji nadbiskup Puljić  je rekao kako se o tom i stotinama drugih mjesta diljem Hrvatske, gdje su još uvijek opipljivi zločini komunističkoga režima, desetljećima šutjelo i strogo branilo povijesno istraživanje kako se ne bi saznala istina o stradanjima. „S pravom je kod blagoslova ove crkve kardinal Bozanić kazao kako to spomen-slavlje nije revizija nego vizija povijesti, a nju smo dužni prenositi mlađim naraštajima, jer oni moraju znati istinu o kojoj je komunistička vlast nametnula šutnju. U protivnom dogodit će se izvrtanje istine i povijesnih činjenica, poput kleveta o časnim sestrama sv. Vinka koje su navodno mučile djecu s Kozare, a Srpska pravoslavna Crkva, na prijedlog Gornjokarlovačke eparhije namjerava ih proglasiti velikomučenicima, a časne sestre optužuju da su bile članovi zločinačke organizacije. Stoga je vrhovna poglavarica č. s. Miroslava izjavila prošlih dana kako je pogađa nepravda i nezahvalnost Srpske pravoslavne Crkve, jer kroz punih 90 godina sestarske nazočnosti u karlovačkoj bolnici nikada nisu bile optuživane. A sada za svoj nesebičan i požrtvovan rad sestre dobivaju kao zahvalu laž i klevete.

Ovaj pohod Zrinu sa sjećanjem na 291 ubijenog Zrinjana podsjeća me na godišnje obilježavanje žrtava na otočiću Daksi, nadomak Dubrovnika, gdje su u noći između 24. i 25. listopada 1944. partizani ubili 52 čovjeka različitih zvanja i godišća. Među njima su bili trgovci, svećenici, redovnici, strojari, novinari, profesori, vojni službenici, odvjetnici, podvornici, činovnici, tapetari, vozači, ljekarnici, ratari, listonoše, studenti, vjeroučitelji, umirovljenici, kapetani. Cijeli spektar različitih zvanja. Otočić Daksa, na kojem je nekada bio franjevački samostan i gdje je Đivo Gundulić spjevao poznate Suze sina razmetnoga, Dubrovčanima je to mjesto bilo i ostalo sveto, baš zbog stradanja tolikih nevinih ljudi. Među njima je bio i tadašnji gradonačelnik Koprivica i sedam vrijednih i zauzetih svećenika. U prva vremena kršćani su takva mjesta  obilježavali i okupljali se na njima. A posjet tim mjestima nazivali su ‘pohod pragovima’ (visitatio ad limina). Jer, tu, preko tih pragova mučenici i stradalnici zakoračili su u vječni život i čuli utješni Spasiteljev glas, slugo dobri i vjerni uđi u veselja Gospodara svoga“, istaknuo je nadbiskup poručivši kako je puno takvih „pragova“ diljem naše Domovine, a i šire, posebice u Sloveniji i BiH.

U nastavku, ustvrdio je kako Zrin, Macelj, Bleiburg, Daksa, itd. mogu poslužiti kao paradigma okrutnog stradanja bez suda i mogućnosti žalbe stradalih. „A progoni i stradanja vjernika tijekom dvadesetog stoljeća proizveli su veliku sjetvu mučenika diljem Europe, pa je tijekom Jubileja Crkve (2000.) sv. Ivan Pavao II. pozvao mjesne Crkve neka učine sve da se ne prepusti zaboravu spomen onih koji su trpjeli za vjeru i Crkvu. Pozvao je i potakao sve neka se prikuplja potrebita dokumentacija o njihovom stradanju i svjedočenju. A znamo da je dvadeseto stoljeće, usprkos silnog napretka znanosti i drugih dostignuća, ostalo upamćeno u povijesnim kronikama kao „mračno stoljeće dugih sjena, užasnog nasilja i strašnih pokolja“.

Nadbiskup je istaknuo i kako stanovništvo Zrina, koje partizani nisu poubijali, njih oko 360, dobro je upamtilo to mračno razdoblje užasnog nasilja. „Svi su bili protjerani, a nakon rata njihova pokretna i nepokretna imovina je oduzeta temeljem presude na jednoj nepunoj stranici teksta (7. veljače 1946.). Preživjelim stanovnicima, djeci i udovicama, zabranjen je bio povratak u njihovo mjesto. Nešto slično dogodilo s Hrvatima u Boričevcu kod Gračaca, Udbini i u Španovici koju su nakon uništenja prozvali Novim selom. U svim tim dijelovima Hrvatske etničko čišćenje Hrvata prikazivano je kao antifašističku borbu“, rekao je nadbiskup zaključivši kako je dobro što se danas u slobodi ta tužna tragedija pretvara u svehrvatsku nacionalnu brigu, kako ne bi iščezla  iz pamćenja ljudi,  te kako pamćenje i spomen na žrtve nema ništa s vraćanjem u prošlost. „I nema nakanu baviti se njihovim progoniteljima, ili, ne daj Bože, buditi strasti s osjećajima mržnje. Spominjanjem nastradalih nastoji se iskazati dužno poštovanje prema nedužnim žrtvama i njihovoj moralnoj veličini koja je postala baštinom naše sadašnjosti“.

Nakon popričesne molitve riječi zahvale uime Zrinjana izrekao je biskup Petanjak. On je zahvalio nadbiskupu Puljiću na dolasku i izrečenim riječima, ali i domaćem biskupu Košiću na tome što ustrajno drži uspomenu na Zrin i Zrinjane. „Vrijeme ide i sve je manje onih kojima u osobnoj iskaznici piše da su rođeni u Zrinu. Na nama mlađima i onima još mlađima od nas, je da održimo uspomenu na one koji su ovdje živjeli i koji su ovu zemlju zalili svojom krvlju“, poručio je biskup Petanjak.

Nakon mise održana je i komemoracija žrtvama Zrina te su pod križ položeni vijenci i zapaljene svijeće.