U suslavlju s vrhbosanskim nadbiskupom bio je provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Zdravko Dadić, otpravnik poslova Apostolske nuncijature u Bosni i Hercegovini mons. Amaury Medina Blanco i još 20-ak svećenika. Na početku misnog slavlja mons. Vukšić pozdravio je suslavitelje i sav Božji narod, moleći Boga da pošalje blagoslov na prisutne te zaželjevši novoređenicima neka im ređenje „bude na blagoslov na njihovom osobnom putu obraćenja i neka bude radosni dar Božji“. Nakon predstavljanja kandidata za red đakonata, vrhbosanski nadbiskup uputio je homiliju u kojoj se osvrnuo na evanđelje dana koje govori o farizeju i cariniku koji imaju isti cilj – moliti u hramu i biti pravedni pred licem Božjim.

Međutim, istaknuo je nadbiskup, samo je jedan od njih otišao kući opravdan. „Očito je da postoji također neki velik razlog zbog kojega je samo jedan došao do konačnoga cilja, a drugi nije. A na pitanje: Zašto je tako? odgovor je izravno dao Isus u riječima: ‘Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen’ (Lk 18,14). Ključ je dakle u načinu hoda prema cilju, u načinu na koji se moli i o načinu na koji se želi biti opravdan pred Bogom. Kad se farizejeva molitva promatra kroz ključ o kršćanskoj molitvi, koji Isus daje na kraju svoje prispodobe, onda: ‘Ako u ustima farizeja tražimo jednu samu riječ koja je slična molitvi, nećemo je naći. Uzišao je da moli, a završio je da hvali samoga sebe i da napada’ (Sveti Augustin) carinika i mnoge druge“, istaknuo je propovjednik.

Biti ponizan

Iz načina farizejeve molitve lako je uočljiva posvemašnja odsutnost poniznosti i jasno proizlazi da je u njegovoj molitvi subjekt događanja farizej sam, istaknuo je. „To se vidi u njegovu naglašavanju svoje uloge: ja postim čak dva puta u tjednu, ja plaćam desetinu i to od svega što steknem, ja nisam kao drugi grešnici. Farizej, dakle, svojim načinom molitve inzistira da je opravdanje, koje želi, plod njegovih zasluga i da je, upravo po onomu što on smatra svojim zaslugama, stekao pravo na opravdanje koje mu Bog zbog toga mora udijeliti“, objasnio je mons. Vukšić, istaknuvši kako je carinikova molitva potpuno suprotna jer je u njoj subjekt Bog, koga on želi da mu bude milostiv.

„On je ponizan u svojoj savjesti i drži se podalje jer je svjestan svojih slabosti, ali ga svetomu približava iskrena pobožnost. Carinik je na Boga gledao izdaleka, ali je upravo zato Bog njega gledao izbliza. On pred Bogom nije skrivao svoje slabosti i duhovne rane niti je napadao tuđe. Bio je svjestan i tako se ponašao da ‘ne valja liječniku skrivati rane jer mogu se pretvoriti u rak-rane. Liječnik ih treba prikriti spasonosnim ovojima. Pod tim ovojima će rane zacijeliti’. (…) Isusova prispodoba o molitvi farizeja i carinika je velika pouka svakomu koji sklapa ruke i podiže oči prema Bogu. U njoj Isus tumači kako treba moliti ne samo izvana nego iskreno, ponizno i duhom iznutra tražiti Boga“, rekao je propovjednik.

Učite druge moliti

U drugom dijelu propovijedi vrhbosanski se nadbiskup obratio novim đakonima te im progovorio o daru kojega primaju redom đakonata, a kojeg im Crkva daje „kao nepovratan kredit sa željom da ga koristite kao duhovno sredstvo za svoje napredovanje u poniznosti i za služenje onima koji podižu oči prema nebu i sklapaju ruke u molitvi za pomoć Božju“.

Nadbiskup Vukšić je potom ponovno istaknuo važnost poniznosti i ljubljenja bližnjega, potičući ih neka se raduju svakom grešniku i podržavaju ga na njegovu putu obraćenja, ali i neka farizeju omoguće drugu priliku kao što je to Isus činio. „Budite u načelima uvijek jasni, a blagi u primjeni na konkretnoga čovjeka. I neka vaše dušobrižničko djelovanje uvijek krasi strpljivo svjedočenje Božjega milosrđa. I kad postanete svećenici, imajte hrabrosti zajedno sa Svetim Augustinom ponavljati: ‘Zaista braćo, ja sam Božji svećenik, jer je to on htio, ali sam i grešnik. S vama se udaram u prsa, s vama molim za oproštenje, s vama se nadam da će Gospodin biti milosrdan.’ I svaki put kada tako budete činili, bit ćete autentični svjedoci Kristovi i njegovi pravi misionari bez obzira gdje to bude“, rekao je mons. Vukšić, zaključivši da je znakovito i to što red đakonata primaju na dan kada Crkva obilježava Svjetski dan misija, koji je dan solidarnosti po molitvi i po drugim načinima potpore misionarima u njihovu djelovanju.

Poslije propovjedi kandidati za ređenje izrazili su spremnost prihvatiti posvećeno beženstvo, obdržavati bogoslužje časova te poštovanje i poslušnost dijecezanskom biskupu i zakonitom redovničkom poglavaru. Nadbiskup Vukšić polaganjem ruku i posvetnom molitvom kandidatima je podijelio sakrament svetoga reda đakonata. Potom su novozaređeni đakoni, uz pomoć svojih župnika, obukli službenu liturgijsku odjeću te na kraju obreda primili evanđelistar iz nadbiskupovih ruku i s njim izmijenili cjelov mira, a zatim pristupili služenju kod oltara.

Ovim ređenjem prihvatili su, kako im je to povjerila mjerodavna vlast, zadaće đakona: svečano podjeljivati krštenje, čuvati i dijeliti euharistiju, uime Crkve prisustvovati ženidbi i blagoslivljati, nositi popudbinu umirućima, čitati vjernicima Sveto pismo, poučavati i poticati narod, predsjedati vjerničkom bogoslužju i molitvi, dijeliti sakramentale, predsjedati obredu sprovoda i pokopa. Za đakona Vrhbosanske nadbiskupije zaređen je Darko Endrich, a za Franjevačku provinciju Bosnu Srebrenu red đakonata primili su: fra Mile Beljo, fra Nikola Livaja, fra Stjepan Orkić i fra Drago Blažević. Euharistiju, nakon koje je održano zajedničko fotografiranje s nadbiskupom i provincijalom, pjevanjem je animirao zbor, prenosi KTA.