Obraćajući se redovnicama, vlč. Vučak istaknuo je da zajednica ne može funkcionirati ukoliko u njoj prevladavaju egoizam, nadmetanje, samovolja. „U zajednici je važno sebedarje, Božji red, Božji mir, služenje Bogu i drugima. Važno je krotiti sebičnost, biti ponizan do smrti na križu kako bi se dala prednost drugome. Ljepota je kad znam sebe staviti u drugi plan“, poručio je redovnicama, pojasnivši da je posebno važno pitanje „koliko dajem mjesta Bogu“.

Govoreći kako postoje različiti putovi u ostvarivanju Božjega kraljevstva na zemlji, istaknuo je „da smo pozvani ostvariti svetost u konkretnom životu, u braku i obitelji, svećeništvu ili redovništvu“.

Kako se navodi na službenim stranicama Družbe, želeći riješiti tešku situaciju velikog broja siromaha sarajevski nadbiskup Josip Stadler je u kolovozu 1890. kupio kuću u ulici Mjedenici da bi tu ubuduće zbrinjavao siromašne osobe i djecu. Ta trošna kućica postala je prva nadbiskupska ubožnica. Kuća je uređena i na blagdan sv. Rafaela, 24. listopada 1890. otvorena uz prihvaćanje nekoliko ženskih osoba, te se taj dan se smatra utemeljenjem Družbe.
Brigu za siromašne nadbiskup Stadler je povjerio skupini od 6 djevojaka, koje su postale prve članice Družbe SMI nakon što su 1893. godine položile prve redovničke zavjete. Sam nadbiskup napisao je prva pravila naslovivši ih Pravila za Služavke siromaha ili Malog Isusa. Osam godina kasnije napravio je novu kuću za siromašne i nazvao ju „Betlehem“, u nju su se preselile sestre i djeca iz prve ubožnice u ulici Mjedenici. Ta kuća postala je i Kuća matica Družbe. Samo godinu kasnije kupio je još jednu kuću u koju su se smjestile starije osobe i dječaci i nazvao ju „Egipat“.
Svrha Družbe sestara Služavki Malog Isusa je „sudjelovati u životu Crkve brinući se za nejaku Isusovu braću: bolesne, siromašne, napuštenu djecu i stare osobe.“
Družba Služavki Malog Isusa razvijala se u Bosni i širila izvan njezinih granica. Najteža je situacija nastala poslije drugog svjetskog rata kada je Družba izgubila sve svoje kuće i ekonomije u Bosni, pa se Vrhovna uprava Družbe preselila u Zagreb, a sestre po drugim samostanima i župama u Hrvatskoj. Zbog teškoća, progona i stradanja u vrijeme i nakon drugog svjetskog rata, lišene mnogih svojih kuća i sirotišta, sestre su tako prihvatile suradnju u župnom apostolatu.
Godine 1956. sestre odlaze u inozemstvo gdje rade u domovima za bolesne i nemoćne u Belgiji, Njemačkoj i Italiji, te u župnom apostolatu u Francuskoj, Njemačkoj i Kanadi.
Kako se Družba širila tako je rasla i brojem zvanja. Iz tih razloga godine 1969. Družba se podijelila na tri Provincije sa sjedištem u Sarajevu, Splitu i Zagrebu.
Apostolsku dimenziju Družbe, sestre Služavke Malog Isusa žive tako što se posvema posvećuju širenju kraljevstva Božjega. Sudjeluju u životu Crkve brinući se za Isusovu najmanju braću, i po želji oca Utemeljitelja sluge Božjega nadbiskupa Stadlera prihvaćaju rad u misijama.
Sestre su uključene u apostolat preuzimajući brigu o bolesnima, nemoćnima i ostavljenima, njegujući ih u državnim staračkim domovima i domovima smještenima uz naše redovničke kuće.
Na vratima njihovih samostana svakodnevno je sve veći broj siromaha kojima se daje topli obrok i ostalo što je potrebno.
U više naših samostana imamo jaslice i dječje vrtiće u kojima sestre skrbe o djeci dok su njihovi roditelji na poslu. Preko djece uspostavlja se odnos s roditeljima, ulazi se u obitelj i obiteljske situacije u kojima sestre puno pomažu kako bi se riješile teškoće.
U državnim ustanovama i u sklopu naših samostana sestre služe djeci s teškoćama u razvoju i djeci bez roditeljske skrbi, a rade i kao medicinske sestre po bolnicama i domovima.
Sestre su uključene u apostolat rada s mladima po župama i u družbinim odgojnim zajednicama gdje mladi rado navraćaju da bi ispunili svoje težnje za dubljim iskustvom vjere. U tim iskustvima neki od mladih otkrivaju i duhovni poziv.
Nakon demokratskih promjena sestre se uz župni apostolat uključuju u vjeronauk u školi gdje svjedočanstvom i navještajem vjere pomažu djeci i mladima na putu odrastanja.
Družba je o 125. obljetnici postojanja imala 345 zavjetovanih sestra, 4 novakinje i 8 pripravnica. Sestre djeluju u 63 samostana i zajednice koje se nalaze u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i izvan granica domovine sve do dalekog Haitija.
Svoje poslanje sestre žive i svjedoče u 15 domova za starije i nemoćne, u 8 dječjih vrtića, u 3 kuće za djecu s posebnim potrebama i jednoj kući za djecu bez roditeljske skrbi.