Časna braćo svećenici, cijenjene sestre redovnice, poštovani vjernici, dragi Krašićanci! Danas se napunja osamdeset godina kako je Vrhovni sud Narodne Republike Hrvatske, 11. listopada 1946. osudio zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od 16 godina te gubitak političkih i građanskih prava u trajanju od pet godina. Dobronamjerni i istinoljubivi ljudi u domovini i svijetu bili su uvjereni kako se radi o komunističkom montiranom političkom sudskom postupku i da je zagrebački nadbiskup nepravedno osuđen. No, kod nas se u vrijeme komunističke vladavine nije o tom smjelo otvoreno govoriti. Stoga se nakon uspostave slobodne Republike Hrvatske očekivalo da se cijeli postupak istraži i o njemu dadne meritorno mišljenje stručnjaka, napose pravnih.

1. Ubrzo nakon međunarodnog priznanja Republike Hrvatske određeni korak u tom pogledu učinio je Hrvatski sabor, kad je 14. veljače 1992. godine donio Deklaraciju o osudi političkog procesa i presude kardinalu Alojziju Stepincu, ali se za neko vrijeme nije dalje ništa poduzelo. Smatrali smo kako je 50. obljetnica spomenute osude Vrhovnog suda Narodne Republike Hrvatske prava prigoda da se nešto učini s obzirom na nepravdu nanesenu zagrebačkom nadbiskupu Stepincu. Stoga sam zajedno s nekoliko crkvenih i društvenih djelatnika poradio na tom da se 11. i 12. listopada 1996. godine održi Znanstveni simpozij pod pokroviteljstvom Zagrebačke nadbiskupije a u organizaciji Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Hrvatske odvjetničke komore, Hrvatskog državnog arhiva i Hrvatskog instituta za povijest.

Bila mi je čast što sam kao tajnik Odbora za Simpozij mogao biti u vodstvu njegove priprave i koordinacije rada u dvorani „Vijenac“ na zagrebačkom Kaptolu i u katedrali, u dvorani Hrvatske odvjetničke komore te u zatvorskim prostorima u Lepoglavi i tamošnjoj župnoj crkvi. Stručnjaci različitih profila, prvenstveno pravnici razmotrili su činjeničnu i pravnu valjanost spomenute optužnice, sudskog postupka te nadbiskupove osude. Utvrdili su kako se sudski proces protiv nadbiskupa Stepinca odvijao u nasilnim ideološkim i političkim uvjetima. Na temelju dostupne arhivske građe i proučavanja proceduralnih postupaka zaključili su kako je proces bio politički namješten, nadbiskup nedužan stavljen na optuženičku klupu i nepravedno osuđen, te da je presuda pravno ništavna. To je formalno potvrdio Županijski sud u Zagrebu kad je 22. srpnja 2016. godine u cijelosti poništio komunističku presudu Vrhovnog suda Narodne Republike Hrvatske iz 1946. godine. Županijski sud je među ostalim izjavio kako je presuda donesena zloporabom autoritarne vlasti i utemeljena na arbitrarnosti suda u kaznenom postupku, što predstavlja kršenje načela vladavine prava i pravne države.

2. Bilo bi zanimljivo podsjetiti danas na neke pojedinosti koje su na spomenutom Simpoziju bile iznesene. No, izložili bismo se pogibli da se više bavimo tužiteljima, nepravilnim postupcima i nepravednim sucima i osudom, a manje samim osuđenikom bl. Alojzijem Stepincem. Upamtio sam riječi Sluge Božjeg kardinala Franje Kuharića na otvorenju Simpozija, kojima je u središte pozornosti stavio veličinu duhovnog lika nadbiskupa Alojzija Stepinca i naznačio put kojim treba nastaviti raspravu o njegovu sudskom procesu, osjetiti snagu njegova vjerničkog svjedočenja, slaviti je i postati njezinim dionicima.

Stoga bih ovim kratkim i djelomičnim razmišljanjem želio danas pridonijeti onome što sam na Simpoziju izložio u svom prilogu pod naslovom Lik kardinala Stepinca prema njegovim propovijedima i govorima, (ŠKVORČEVIĆ, Antun, Lik kardinala Stepinca prema njegovim propovijedima i govorima, Zagreb, Croatica Christiana periodica , Vol. 21 No. 40, 1997.). Istaknuo sam tada da je on prvenstveno Kristov vjernik, čovjek Crkve, neustrašivi svjedok Božje istine o čovjeku, revni pastir, koji je vjerno slijedio Pavlov naputak Timoteju: „propovijedaj Riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno – uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom“ (2 Tim 4,2). To je o njem potvrdio papa Ivan Pavao II. kad ga je 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici svečano uzdigao na oltar blaženih Katoličke Crkve.

Zajedno s vama, braćo i sestre, danas na osamdesetu obljetnicu Blaženikove nepravedne osude, ovdje u Krašiću i s njegovim štovateljima u domovini i diljem svijeta pridružujem se ovim slavljem sv. Ivanu Pavlu II. u iskazivanju časti i slave bl. Alojziju i molitvi za njegov zagovor, napose za našu hrvatsku domovinu i njezine ljude da ostanu vjerni 14-stoljetnoj baštini vjere Katoličke Crkve u svom narodu, koja je naša duhovna majka.

3. U spomenutom govoru na Simpoziju, kardinal Franjo Kuharić je među ostalim kazao: „Toga dramatičnog dana tame (dana osude op. a.) zagrebački nadbiskup Stepinac bio je u svemu i potpuno slobodan, a ne njegovi suci, tužitelji ni naručena publika u dvorani. U toj slobodi i pravednosti koje su ga krijepile mogao je jedini kazati: ‘Moja je savjest čista!’ Hoće li to moći reći oni koji su ga nevinog optužili i sudili?“ Usuđujem se ustvrditi da je sloboda i pravednost Alojzija Stepinca bio sâm Isus Krist, kojem je on cjelovito povjerovao, posvema mu se predao, u njemu crpio milosnu snagu. On mu je bio jedina nada i od njega je sve očekivao u duhu svoga biskupskog gesla „U tebe se, Gospodine, uzdam“. U toj oslonjenosti na svoga Gospodina nadbiskupu Alojziju posvema pristaju riječi sv. Pavla, koje smo čuli u današnjem drugom čitanju iz Poslanice Filipljanima: „Na sve sam se i na svašta navikao: i sit biti i gladovati, i obilovati i oskudijevati. Sve mogu u Onome koji me jača!“ (Fil 4,12-13).

Tako se zagrebački nadbiskup pridružio Isusovoj na smrt spremnoj slobodi, objavljenoj u njegovu posvemašnjem predanju Ocu na križu, kojim je položio sebe za nas a kojoj je ime ljubav, pobjednica i nad samom smrću. Ona je moć i mjera Alojzijeva praštanja, kojim se izdigao iznad zla što mu je naneseno progonom i nepravednom osudom. Stoga on i u svojoj Duhovnoj oporuci i među posljednjim riječima na smrtnom času poput Isusa oprašta svojim progoniteljima: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine!“ (Lk 23,34). Nadbiskup Stepinac poznavao je Augustinovu izreku: „Ljubi i čini što hoćeš“ (AUGUSTIN, Tumačenje Prve Ivanove poslanice, 7, 8). Ljubav, naime, kao Isusov dar s križa osposobljava vjerničku savjest da pokrene našu slobodu te činimo ono što Bog od nas traži, što je časno i pošteno. Jer, uvjerava nas Apostol: „Ljubav bližnjemu zla ne čini” (Rim 13,10). Tu vjerničku na smrt spremnu slobodu, posvjedočio je nadbiskup Stepinac i izjavom „Moja je savjest čista!“ Ta sloboda je, naime, „čisto srce“, za koje Isus kaže da je sposobno pravo vidjeti: „Blago čistima srcem, oni će Boga gledati!“ (Mt 5,8).

4. Promatrajući vladanje zagrebačkog nadbiskupa Alojzija na sudskom procesu, otkrivamo kako ga je on shvaćao u duhu Isusovih riječi: „Podignut će svoje ruke na vas, progoniti vas i predavati u sinagoge i tamnice; izvodit će vas pred kraljeve i vladare radi imena mojega. Zadesit će vas to radi svjedočenja. (…) Svojom ćete se postojanošću spasiti“ (Lk 21,12-13.19). Poput sv. Pavla nadbiskup je bio vjernički duboko svjestan kako su progoni i sudski postupci prigoda za svjedočenje i naviještanje Isusa Krista i nevjernicima. Stoga on sa svom odvažnošću tužiteljima i sucima snažno kaže: „Znajte, Isus Krist je Bog! Za Njega smo spremni umirati!“.

Za nadbiskupa Alojzija Crkva je djelo Isusovo te on svojim tužiteljima tumači kako on ne predstavlja samo sebe, nego i Katoličku Crkvu te kaže da je za svoja uvjerenja spreman “ne samo trpjeti, nego i umrijeti”. Njegova vjera u Crkvu, koju ispovijedamo kao sastavni dio cjelovitog objavljenog pologa, utemeljena je u Isusovoj riječi upućenoj sv. Pavlu: „Savle, Savle zašto me progoniš?“ (Dj 9,4), gdje se uskrsli Isus na svoj način poistovjetio s Crkvom. U tom smislu rimski je biskup kao nasljednik sv. Petra kojem je Isus povjerio ulogu „Stijene Crkve“ i njezina „ključara“ neupitna sastavnica cjelovitog sadržaja vjere za koji je nadbiskup Alojzije bio spreman umrijeti.

5. Naviještena Božja riječ pomaže nam uočiti još jednu dragocjenu crtu Blaženikova lika. Naime, prorok Izaija u prvom čitanju a Isus u ulomku iz Matejeva evanđelja predstavljaju nam Božji naum o čovjeku i njegov konačni ishod. Sveti pisci ga oslikavaju kao veliku gozbu na koju su pozvani svi ljudi, ali svi ne uspijevaju postati njezinim dionicima, jer „mnogo je zvanih, malo izabranih“ (Mt 22,14). Ne ulazeći u svu bogatu poruku slike gozbe kao konačnog uspjelog stanja ljudskog postojanja, želio bih upozoriti samo na jednu dimenziju stvarnosti u koju nas ona uvodi, u čemu nam je od pomoći i naše iskustvo. Volim promatrati kako se ljudi ponašaju na javnim prostorima. Uvijek me oduševe poznanici koji se nakon određenog vremena nađu zajedno, i odmah jedan drugome kažu: „Hajdemo nešto popiti, hajdemo nešto pojesti“. Kao da su ožednjeli ili ogladnjeli čim su se ugledali!

No razlog tome „pojesti“ ili „popiti“ nije glad ili žeđ zbog kojih valja napuniti želudac, nego mu je značenje daleko dublje. Naime, kad se nađu zajedno ljudi međusobnog povjerenja, oni gestom jela i pića žele ispuniti svoj duh uzajamnom blizinom, nahraniti se jedni drugima, postati dionici iskustva duboke povezanosti, koja nadilazi pitanje želuca. Ako netko ne živi povjerenje prema drugome, neće ga pozvati na jelo i piće, jer ono u tom slučaju ostaje isključivo pitanje želuca i biološkog opstanka. Isus u evanđelju predstavlja kraljevstvo nebesko kao gozbu po kojoj se ostvaruje najdublja blizina Boga koji poziva na zajedništvo i onih koji su pozvani. No, oni koji se ne odazovu na Božji poziv, svjedoče da im nije stalo do onoga koji ih poziva te odbijaju biti dionicima njegove blizine. Vjera, ili povjerenje u Boga svečana je odjeća o kojoj govori evanđelist, u koju treba biti odjeven za sudjelovanje na gozbi kraljevstva nebeskog i biti dionikom Božje blizine, punine postojanja. Ponešto gruba evanđeoska scena, koja prikazuje razjarenog kralja koji poziva na svadbu te pogubljenje onih koji odbijaju na njoj sudjelovati kao i onoga koji nije u svadbenoj odjeći znak je svojevrsne Božje nemoći pred ljudskom slobodom koja ne prihvaća dobro koje joj se nudi.

6. Ono što sam tek naznačio o blagovanju i gozbi, posebno vrijedi za svetu euharistiju, koja nije jelo da se napuni želudac, nego ostvari blizina, prisutnost Isusa Krista u nama, dioništvo na njegovoj ljubavi s križa jačoj od smrti. Ona je određeni predokus gozbe vječnog zajedništva s Bogom. Stoga je nadbiskup Alojzije i po zatvorskom svakodnevnom euharistijskom slavljenju i blagovanju svjedočio svoje već početno udioništvo u konačnoj gozbi nebeskog kraljevstva s proslavljenim Isusom Kristom. To mu je davalo snagu i utjehu u poniženju i trpljenju kojem je bio izvrgnut. Zbog svega navedenog njemu pristaje ime Viktor – Pobjednik, koje je primio na svetom krštenju kao identitetski pridjev u prolazu ovim svijetom, a kao naznaka punine u vječnosti. Blaženi Alojzije – Viktore, moli za nas da umijemo poput tebe biti Božji na zemlji kako bismo to bili posvema u nebu. Amen.”