Posebnost prvog misnoga slavlja na Retfalačkom groblju gdje je „Aleja branitelja Domovinskoga rata“ je ta što je posljednja misa slavljena 1991. godine u tadašnjoj privremenoj župnoj crkvi – grobnoj kapeli grofovske obitelji Pejačević (sagrađenoj 1891. godine u stilu kasnog historicizma), a nakon izgradnje i blagoslova župne crkve (11. ožujka 1991.) na svetkovinu Sviju svetih vjernici su kod središnjeg križa zajednički molili, dok su mise slavljene samo u župnoj crkvi.

Mise na dvama osječkim grobljima predvodio je i propovijedao župnik Ivan Jurić, koncelebrirao je župni vikar Florijan Zagorščak, a sudjelovali su đakon Darko Endrich i bogoslov Aron Čeke. Mnoštvo je vjernika iz brojnih osječkih župa sudjelovalo na misama na Retfalačkom groblju gdje je liturgijsko pjevanje predvodio Mješoviti župni zbor uz ravnanje Ivana Bošnjaka i klavijaturnu pratnju Antuna Ivankovića, te HOPGD „Zrinski“ (dio članstva su retfalački župljani) kojim je ravnao Jure Jurković.

Župnik Jurić misu je prikazao i na kraju predmolio s vikarom Zagorščakom molitve za pokojne: župnog upravitelja i župnike (Nikola Kerčov, Željko Pavličić, Antun Jarm), svećenike i redovnice koji su služili u retfalačkoj župi i one ukopane na župnim grobljima, mlade i pokojnike umrle poslije duge bolesti, umrle iznenadno, samoubojice, bračne parove, roditelje, djedove i bake, braću i sestre, rođake i susjede, za malu djecu i za poginule/preminule hrvatske branitelje.

Uvodeći u misno slavlje, vlč. Jurić je promišljao o razlogu okupljanja u zajedništvu na groblju, kazavši: „Danas smo u mislima s našim dragima, osjećamo ih u svome srcu i sjećamo se njihovih lica, malo nas to potresa. I svatko od nas postavlja pitanje: Je li to kraj, je li to ljudski život? Neki će reći, na žalost, jest, ali mi koji smo na misi, ne možemo tako reći, nego: ‘Oni žive pred licem Božjim.’ Kao što smo izašli iz majčine utrobe, a nismo ju poznavali, tek nam je spoznaja kasnije narasla, tako smo sada u utrobi zemlje. Pitamo se: ‘Gdje je Stvoritelj?’ Spoznajemo ga postupno, polagano; On nam se objavljuje, govori i ljudskoj savjesti. A tko su ‘oni dođoše iz nevolje velike i oprali su haljine svoje i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj’, čut ćemo danas u prvomu evanđelju (Otk 7, 2-4.9-14), to su oni koji ovdje počivaju, koji su sjali pred nama, prosipali dobrotu i puno toga pa i materijalnog ostavili tebi i meni. To propadljivo vidimo, ali što nije propadljivo? Dobrota i ljubav, oni su nas privukli ovdje na groblje i ta dobrota nosi nas u nebo pred Božje lice. Na ovome groblju ima mnoštvo svetih tjelesa, mnoštvo svetaca koji nisu upisani u kalendare, ali koji su odživjeli stvarnost ovoga života i pokazali nam primjer. Jednostavno su ‘odjetjeli’, ne da ih nema, nego su izašli van iz utrobe zemlje, kao što ćemo ti i ja isto izaći. Vjerujemo da se mrtvima život mijenja, a ne oduzima. Pošto se raspadne dom ovozemnog boravka, stječe se vječno prebivalište na nebesima. Tako kaže molitva Crkve. Zato današnji dan razlikujemo od sutrašnjeg – danas je Dan svetih, Svih svetih. Koliko god mi kukamo, više je dobra nego zla. Danas slavimo ljudsku dobrotu, ljudsku svetost i želimo spojiti nebo i zemlju. Nisu li spojeni, baš ovdje, na groblju? Želimo biti svi sveti, biti dobri i zato, prije ove mise, odbacimo mržnju i zlo! Sutra ćemo malo drukčije pristupiti slavlju i s pokajanjem tražiti od Boga izlječenje naših rana. A danas nema rana. Danas na nebu sunce sve jače izlazi i u njemu kao da nam oni govore: ‘Nemojte biti tužni, žalosni. Mi smo postigli ono za čim vi čeznete jer nemirno je srce ljudsko. Kaže sv. Augustin: ‘Nemirno je srce moje, Bože moj, dok se ne smiri u tebi.’“

U propovijedi je vlč. Jurić razložio kako su vjernici došli na groblje, stati uz „grobno mjesto onih koje je Bog pozvao k sebi jer to vjerujemo“ pozivajući okupljene neka probude nadu da su pokojni pred Božjim licem, a „njihova dobrota, nama bliskih i dragih osoba, je ta koja je privukla dolazak na groblje jer se dobrote sjećamo“. „Dobrota nas nosi, to je kategorija Boga živoga jer stvoreni smo na Božju sliku. To znači da smo besmrtni. A što znači da smo besmrtni i koji je tome dokaz? Nitko od nas ne želi umrijeti, nikome to nije ugodno i nismo zato nevjernici, nego u nama postoji zakon: ‘Neću umrijeti, nego živjeti’. Isus govori (Ivan 14, 2-3): ‘U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: `Idem pripraviti vam mjesto.` Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja.’ To Bog čini! Danas, uklapamo li se, mi, baš u ovo Matejevo evanđelje (Mt 5, 1-12a) o ‘blaženima’? I siromašni, i bolesni i jadni i tužni, i krotki i progonjeni… i što već mnogi od nas na ovoj zemlji nisu prošli. To blaženstvo nas vodi u nebo. Ako sada, možda, patimo i, ukoliko i trpimo (nema čovjeka koji ne trpi) opet nas vodi nada da smo slika Božja i pozvani na svetost. Što je svetost? Imamo iskrivljenu sliku svetosti. Obično mislimo na prikaze svetaca u crkvi s kojekakvim iskrivljenim glavama, očima pa čak i kad se djeca rugaju u školi kažu: ‘Ovaj se pravi svetac.’ Ne, nije to svetac. Svetac je prije svega dobar čovjek! Prilikom sprovoda ljudi o nekomu kažu: ‘Bila je to prekrasna žena’, ‘Bio je predivan čovjek’. To ide pred Boga. Danas je blagdan Svih svetih i svi, baš svi, pozvani smo na svetost, a to znači na dobrotu, ljubav, nesebičnost! Obično nas takvi ljudi oduševljavaju, raduju i privlače. Zato nam je danas nebo bliže, nego ikad“, zaključio je vlč. Jurić.