Dr. sc. Tarle doktorski rad napisala je pod mentorstvom prof. dr. Marine Perić Kaselj. Prije joj je mentor bio pokojni prof. emer. Mijo Korade koji je bio najzaslužniji što je odlučila studirati. Komentor je bio prof. dr. Marko Vučetić.

Članovi ispitne komisije bili su predsjednica prof. dr. Senka Božić Vrbančić, prof. dr. Jure Zovko i izv. prof. dr. Tado Jurić.

Rad nove doktorice znanosti je iz polja interdisciplinarnih humanističkih znanosti. Broji 478 stranica i 421 bibliografsku jedinicu. Sastoji se od tri dijela, čime je otvorena mogućnost sagledavanja fenomena dijaspore i uloge mita unutar dijasporske zajednice s tri različite pozicije (teorijske, povijesne i etnografske).

U prvom dijelu rada predstavljena su četiri osnovna pojma vezana za problematiku dijaspore: mit o povratku, značenjske mutacije samoga pojma dijaspore iz očišta eminentnih teoretičara dijaspore te pojmovi „dom“ i „domovina“ koji su u uskoj svezi s pojmom dijaspore. U prva četiri poglavlja prikazana su iskustva drugih teoretičara dijaspore koji se susreću sa sličnim problemima, procesima, i fenomenima kao i istraživač hrvatske dijaspore. U imaginariju i diskursima koje njeguje dijaspora neophodno je bilo objasniti pojam doma i domovine kako ih doživljava prosječan predstavnik hrvatskog iseljenika, kao i mit o povratku i njegovu funkciju u razvoju dijasporske zajednice. U radu se analiziraju stavovi četvorice teoretičara dijaspore koji su dali značajan doprinos razvoju izučavanja transnacionalnih zajednica: William Shafran, Robin Cohen, Fernando F. Segovia i Paul Gilroy.

U V. poglavlju (u drugom, središnjem dijelu disertacije) donosi se povijesni pregled useljavanja Hrvata u Australiju s naglaskom na dva modela stvaranja institucija, političkog organiziranja i čuvanja identiteta i veza s domovinom (u hrvatskim zajednicama u Melbourneu i Sydneyju). Među hrvatskim doseljenicima rano se razvila politička aktivnost, formirane su brojne političke organizacije koje su bile isključivo podređene cilju stvaranja hrvatske države. Usprkos činjenici da su djelovale s različitih političkih opcija i da nisu bile jedinstvene po pitanju metoda djelovanja, ono što je povezivalo sve političke organizacije bila je ideja slobodne Hrvatske. Pripadnike dijaspore australska politička scena nije osobito zanimala pa nisu imali potrebu da se aktiviraju u stranačkom životu mainstreama. Nesporazumi i napetosti između predstavnika hrvatske zajednice i političkih vođa s predstavnicima australskih vlasti i australskom javnošću uglavnom su bili pokretani od strane zadojenih pojedinaca i jugoslavenskih tajnih službi koje su djelovale i na tlu Australije.

U tom poglavlju razmatraju se i drugi oblici društvenog i kulturnog života hrvatske dijaspore u Australiji. Osobito je važno pitanje identiteta, oblici kulturnih praksi, religioznost i stanje hrvatskog jezika u obitelji. Glavni čuvari nacionalne svijesti u hrvatskoj dijaspori u Australiji su hrvatski katolički centri. Osim što su bili središta vjerskog života, većinom su bili inicijatori i kreatori politika, novih institucija i drugih oblika organiziranih aktivnosti hrvatske zajednice u Australiji. Drugi čimbenik kao „alat“ posredovanja između iseljeničke zajednice i domovine bili su tiskani mediji, političke tribine, radio satovi i informativni centri. Bilo je potrebno osvrnuti se i na pitanje procesa hibridizacije i „pomicanja“ identiteta nove generacije australskih Hrvata, rođenih i školovanih u Australiji. Ti Hrvati druge generacije polako su gradili most spram australskog mainstreama, ali se nisu do kraja oslobodili osjećaja podijeljene naklonosti. Hrvatice, kao i većina žena drugih etničkih grupa živjele su u izoliranim etničkim getima naučene na način života i ulogu žene kakav su poznavale u zavičaju gdje su odrasle. Navike iz konzervativne sredine u kojima su oblikovale svoj identitet majke i supruge, ponijele su i u Australiju, u zemlju čiji jezik nisu poznavale zbog čega su ostale daleko od života mainstreama. Čak i onda kad su počele raditi i privređivati izvan doma prošle su težak put oslobađanja iz svoga etničkog geta. Prva mjesta za društvenu interakciju Hrvatica bila su filantropska društva koja su same osnivale i vodile i kulturne udruge koje su im omogućavale kontakt s drugim etničkim skupinama i društvom zemlje domaćina.

Šesto poglavlje donosi sedam životnih priča australskih Hrvata koje pružaju uvid u osobna iskustva iseljeničkog života pripovjedača, ali i u proces stvaranja dijaspore te u dinamiku društvenih odnosa u hrvatskoj zajednici u Australiji. Autori priča su Tomislav Gavranić, Carol Susan Su Mijić koja pripovijeda o svome suprugu Petru Mijiću, Dragica Hedješ, Drago Šaravanja, Luka Budak, Duška Tomašić i Vladimir Mark Jakopanec. Sudionici tog istraživanja razlikuju se u dobi, obrazovanju, vremenu useljavanja, profesiji. Jedina poveznica im je činjenica da su uključeni u procese dijaspore. Osim osobnih pripovijesti sedmoro sudionika istraživanja, disertacija donosi brojne komentare, mišljenja i izjave pojedinaca vezanih osobnim sudbinama za iskustvo dijaspore.

Naposljetku, hrvatska je dijaspora u rasponu od kraja Drugoga svjetskog rata do međunarodnog priznanja Republike Hrvatske bila snažnija, kompaktnija i razvijenija društvena formacija što je politička i društvena situacija u Hrvatskoj bila kompleksnija i neizvjesnija, a cilj borbe za državu teže dohvatljiv jer program koji si je zacrtala nije bio pravi povratak, nego legitimiranje vlastitog identiteta „drugosti“ u odnosu na društvo mainstreama kojega je mogla ostvariti jedino međunarodnim priznanjem njezina nacionalnog identiteta. Zaključno, proces ubrzane integracije pripadnika hrvatske dijaspore u australsko društvo u punom je zamahu kao i rastakanje hrvatske dijasporske zajednice kakvu smo poznavali.

Dr. sc. Tuga Tarle je višegodišnja suradnica Hrvatskog katoličkog radija na kojem petu sezonu u nizu uređuje i vodi vrlo zapaženu emisiju o iseljeništvu Živa veza koja se emitira subotom od 11 sati.