Slava Isusu Kristu, nadbiskupe mons. Vukšiću. Vrlo smo zahvalni što ste našli vremena unatoč svim obvezama koje imate tijekom vašeg pastoralnog posjeta Crkvi u Makedoniji. I ovom prilikom želim naše slušatelje najprije upoznati s Crkvom u Bosni i Hercegovini i konkretnije s Vašom nadbiskupijom?

Katolička Crkva u Bosni i Hercegovini ima nekoliko teritorijalnih biskupija i Vojni odrinarijat, koji je svojevrsna personalna biskupija. Teritorijalne biskupije su Sarajevska, Banjolučka, Mostarska i Trebinjska. Sarajevska biskupija je i nadbiskupija i sjedište metropolije. Sve te biskupije imaju svoga biskupa, osim Trebinja, kojim upravlja mostarski biskup, kao stalni apostolski upravitelj. Vojna biskupija ili Vojni ordinarijat, kako se službeno, zove trenutačno nema svog biskupa, tamo sam bio do prije dvije godine, a onda me papa Franjo premjestio prvo za koadjutora u Sarajevsku nadbiskupiju, a krajem siječnja o. g. Sarajevsku nadbiskupiju preuzeo sam kao nadbiskup, a Vojnim ordinarijatom upravljam kao apostolski upravitelj. Dakle, takav je sastav Crkve u BiH, koja naravno ima i svoju Biskupsku konferenciju koju čine biskupi koji su na čelu tih biskupija, uključujući naravno i Vojni ordinarijat.

U Bosni i Hercegovini imamo biskupijske i redovničke svećenike, od kojih je najveći broj franjevaca, zapravo svi ostali su malobrojni. Imamo dva svećenika dominikanca, nekoliko otaca karmelićana u jednom samostanu, isusovce koji su u ovom trenutku oko trojica. U Provinciji je oko 250 franjevaca, a imamo i drugu franjevačku provinciju sa sjedištem u Mostaru koja broji oko 200 članova, kao i svećenike iz biskupija, tako da na području cijele Bosne i Hercegovini ima negdje više 600 inkardiniranih svećenika, koji pripadaju Crkvi u Bosni i Hercegovini.

No, ne žive svi na području Bosne i Hercegovine, neki žive i u drugim mjestima, a donedavno su neki radili i u Makedoniji, ima ih i u Albaniji. No, mnogi djeluju na Zapadu, gdje se brinu za iseljene Hrvate katolike. Mi Hrvati u svijetu imamo 184 župe, odnosno misije kako se službeno zovu, o kojima se trenutačno brine 188 svećenika, a u njima su i pastoralni suradnici, đakoni, redovnice… Dakle, to je Crkva u Bosni i Hercegovini, a kad se kaže pastva u inozemstvu, podrazumijeva se da je to zajedno s Hrvatskom biskupskom konferencijom. Naše biskupske konferencije imaju zajedničko vijeće koje mi zovemo Dušobrižništvo za Hrvate izvan domovine, a to vijeće brine o svim Hrvatima katolicima u iseljeništvu, bez obzira jesu li iz Bosne i Hercegovine ili Hrvatske. To bi ukratko bila legitimizacija Crkve u Bosni i Hercegovini.

S obzirom da se veliki broj ljudi iseljava s naših prostora, pretpostavljam da je nešto slično i u Bosni i Hercegovini. Kakva je situacija s vjernicima katolicima u Bosni i Hercegovini. Jesu li i vaši vjernici pogođeni tim valom iseljavanja?

U Bosni i Hercegovini u posljednjih 30 godina postoje dvije vrste iseljavanja. Jednо je bilo za vrijeme rata, gdje je zbog ratnih stradanja situacija bila takva da su mnogi ljudi ili protjerani ili otišli, a mnogi od njih se nažalost nikada nisu vratili. Tako je rat ostavio velike posljedice, posebno u nekim krajevima u Bosni, ali i Istočnoj Hercegovini.

Drugi je sličan Makedoniji, Bugarskoj, Srbiji, Rumunjskoj, a možda i još nekim zemljama. Mnogi ljudi odlaze iz ekonomskih razloga, traže bolji standard, sigurnu plaću, siguran posao i u tom smislu Zapad im je jako privlačan. Pa tako puno njih iseljava u Austriju, Švicarsku, Njemačku, pa i SAD, Australiju. To su neke primamljive adrese za mnoge koji odlaze i ta pojava itekako pogađa i Bosnu i Hercegovinu. I naravno da nam je jako žao zbog toga. Žao nam je što nema takvih uvjeta, valjda kao i ovdje u Makedoniji, da ljudi ostanu tamo gdje su rođeni, gdje su došli na ovaj svijet i gdje bi po nekom prirodnom zakonu trebali imati uvjete. Ali oni koji vode vlast trebaju im osigurati uvjete da imaju sigurno mjesto, pristojan život, sigurnu plaću, standard kakav priliči 21. stoljeću. A kako toga često nema, ljudi odlaze. Ali ponekad i oni koji su riješili svoje pitanje materijalne prirode i standarda odu i odluče živjeti negdje drugdje i to naravno treba poštovati. No mnogi odlaze jer nemaju uvjete za dostojansveni život.

S kojim se izazovima susreće Crkva u Bosni i Hercegovini?

Jedan od važnih koje sam upravo spomenuo je odlazak ljudi. Njihovo iseljavanje utječe na cijelo društvo. Moram reći da su time pogođene i druge vjerske zajednice, Pravoslavna Crkva, Islamska vjerska zajednica i ona skupina koja se ne pronalazi niti u jednoj vjerskoj zajednici i Crkvi. A to je zaista veliki izazov. Posljedice toga su vidno smanjenje prvih pričesti, krštenja, potvrde i, obrnuto, povećan broj pogreba. Oni koji umiru po svijetu žele da ih rodbina preveze u domovinu, da ih tamo pokopaju. Tako je razlika između krštenih i pokopanih velika, a razlika u korist ukopa je, nažalost, svake godine sve veća.

Možete li nam reći kakva je veza između Crkve u Makedoniji i Crkve u Bosni i Hercegovini?

Mnogo je povijesnih poveznica. Spomenut ću samo bivšeg skopskog biskupa Smiljana Čekadu. Bio je svećenik Sarajevske nadbiskupije, a zatim je godinu ili dvije bio pomoćni biskup u Sarajevu i kao pomoćni biskup iz Sarajeva poslan je u Skoplje. Tu je bio tijekom Drugog svjetskog rata, do 1968./69., kada je premješten u Sarajevo, najprije kao koadjutor tadašnjeg biskupa Marka Alaupovića, a kasnije je preuzeo upravljanje nadbiskupijom.

U posljednje vrijeme nekoliko svećenika iz Sarajevske nadbiskupije djeluje u Skoplju, Bitoli i možda još ponegdje i to me jako veseli. Osim toga, tu je i veza da je Skopska biskupija sufragan Sarajevskoj mitropoliji, kao i Banja Luka, Mostar i Trebinje. Od 1969. godine Skopska biskupija je sufragan Sarajevske mitropolije, odnosno Vrhbosanske metropolije. Ovdje sam u ovim krajevima kao metropolit na poziv biskupa Kire Stojanova. Došao sam posjetiti ovu sufraganu Crkvu. Kao metropolit svojim dolaskom želim podržati ovu Crkvu na Istoku.

Možemo li povući neke paralele između Crkve u Makedoniji i Crkve u Bosni i Hercegovini?

Mislim da je prepoznatljiva paralela da oba dijela Katoličke Crkve žive u društvu i okolnostima u kojima su druge vjerske zajednice u većini. Ovdje su Pravoslavna Crkva i Islamska vjerska zajednica većina u odnosu na katolike. Nešto slično je i u Bosni i Hercegovini. Islamska vjerska zajednica i Srpska pravoslavna Crkva su većina u BiH. Prema posljednjem popisu stanovništva, nas katolika je 15% stanovnika Bosne i Hercegovine. I to je zajednička dodirna točka.

S druge strane, mislim da smo vrlo slični u promicanju dijaloga. Katolička Crkva općenito, a posebno u tako složenim društvima, kao što su Bosna i Hercegovina i Makedonija, iako je možda manje složena od Bosne i Hercegovine, ali su društva ipak složena, pozvana je i poslana svjedočiti na kršćanski način, a dijalog, susreti, prijateljstva kako i papa Franjo piše u Fratelli tutti temeljna su poslanја kršćanstva.

Tijekom posjeta Makedoniji služili ste liturgiju u Strumici i Skoplju. Imali ste priliku upoznati svećenstvo, redovničke zajednice i vjernike. Kakvi su vaši dojmovi o Crkvi u Makedoniji?

Kao biskup bio sam više puta u Makedoniji. Bio sam u Makedoniji i kao vojni biskup na poziv biskupa Kire, služio sam liturgije u Skoplju i drugim mjestima. Ovaj put sam ovdje kao metropolit, tako da poznajem katoličko svećenstvo sigurno ne na način na koji poznaje biskup Kiro ili na način na koji se vi poznajete. Ali lica su mi u sjećanju, kao i veliki broj imena. Naravno, nemam takvu priliku upoznati vjernike, neke od njih osobno poznajem, ali to je vrlo mali broj.

Ali bilo mi je jako drago vidjeti u katedrali u Strumici vrlo živo sudjelovanje vjernika u liturgiji. U liturgiji istočnog obreda vjernici često premalo sudjeluju. Danas sam vidio da sudjeluju živo i to me jako veseli. Mislim da sam, barem u svom dosadašnjem iskustvu prisutnosti svetih liturgija istočnog obreda, vidio dragu razliku.

Nadbiskupe, možete li nam reći nešto više o svojim susretima ovdje u Makedoniji tijekom Vašeg pastoralnog posjeta?

Glavni razlog mog posjeta su ove dvije katoličke biskupije, strumička i skopska, odnosno svećenici i vjernici u tim biskupijama i to me raduje. Ali bio sam i kod reisa, razgovarao sam s njim i drago mi je da sam ga sreo i upoznao. Tema našeg razgovora bila je međureligijski dijalog i potreba susreta, širenja prijateljstva i bratstva među ljudima. Razgovor je bio vrlo ugodan i trajao je više od sat vremena i drago mi je da je tako bilo.

Susreo sam se i s veleposlanicom Republike Hrvatske u Makedoniji. Zahvalio sam na pomoći koju pruža i ona osobno i kao Veleposlanstvo, ali posebno Vlada Republike Hrvatske što čini kroz svoje institucije i pomaže katolicima u Makedoniji i naravno preporučio sam da nastave na taj način te ojačaju podršku ako je to moguće.

Susrest ću se i s arhiepiskopom Stefanom i naravno da će mi biti drago da s njim ponovo razgovaram. Jednom sam ga već sreo, bio sam njegov gost kad sam bio prošli put. Ponovit ćemo to, to je jednostavno naša kršćanska dužnost.

Imat ću priliku posjetiti Caritas, a posjetit ću i predsjednika države te se nakon razgovora s njim vraćam kući.

Osim što ste vrhbosanski nadbiskup, Vi ste i vojni ordinarij u Bosni i Hercegovini. S obzirom da u Makedoniji nema vojnog ordinarija i vojnih kapelana, možete li nam reći nešto više o ovoj službi i važnosti vojnog ordinarijata?

Vojni biskupi u svijetu brinu o katoličkim vjernicima koji služe u oružanim snagama zemlje na čijem su području ti biskupi postavljeni, a redovito su i na čelu Vojnog ordinarijata. Područje Vojnog ordinarijata u pravilu obuhvaća cijelo područje jedne države. Budući da su teritoriji država različiti, različiti su i teritoriji vojnih biskupa. Možete zamisliti recimo vojnog biskupa Brazila u odnosu na mene vojnog biskupa u Bosni i Hercegovini ili vojnog biskupa Sjedinjenih Država u odnosu na vojnog biskupa recimo Hrvatske. Razlike su velike, ali posao je isti, navještanje Evanđelja, svjedočenje, posredovanje Božje milosti onima koji su pripadnici oružanih snaga.

Osim vojnih biskupa, tu su i svećenici koji se crkvenim rječnikom službeno nazivaju vojni kapelani. Oni su zapravo, kao i vojni biskup, kao što sam maloprije rekao, neka vrsta personalnih biskupa i župnika. Ponekad se to može usporediti s obrednim biskupijama, recimo Strumičkom eparhijom, ali je i personalna u smislu da osobe koje slijede određeni obred i pripadaju toj biskupiji. Kriterij je obred, ali nije isključen ni ovaj personalni. Vojne biskupije su personalne u smislu da onaj koji nosi vojnu uniformu, pripada Vojnom ordinarijatu. S time da kad vjernik katolik postane vojnik, postaje i vjernik Vojnog ordinarijata, ali ne prestaje biti vjernik svoje župe iz koje dolazi i biskupije iz koje potječe. Potrebno je puno razboritosti, strpljenja kada se organizira pastoralna skrb za te ljude. Vojni biskup i teritorijalni biskup te vojni kapelani i župnici trebaju se dogovarati. A vjernik koji je pripadnik ili dio oružanih snaga on može birati želi li primati sakramente ili, kako vi u Makedoniji kažete, svete tajne, od svog vojnog kapelana ili od svog župnika na čijem području živi i djeluje.

Dakle, to je zanimljivo i malo neobično u odnosu na ostatak Crkve kada govorimo o onome što se zove pastoralna ovlast ili jurisdikcija. Ovlast vojnog biskupa prati njegove vjernike gdje god se nalazili u svijetu. Kada dođu na područje koje je izvan zemlje podložni su svom vojnom biskupu odakle dolaze. Prema tome, pretpostavimo sada samo hipotetski, ako skupina vojnika katolika iz BiH ode u Afganistan, Mali, ja kao vojni biskup imam ovlasti gdje god oni odu. Za razliku od drugih biskupija, kada vjernici iz, recimo, Skoplja, Zagreba ili nekog drugog mjesta presele u Austriju, kada prijeđu granicu svoje biskupije, njihov matični biskup nema nad njima nikakvu vlast, baš kao ni kada vjernici idu iz jedne u drugu župu, automatski im je župnik tamo gdje su oni prešli, prihvatili oni to emotivno ili ne. Kad je riječ o vojnom biskupu, primjerice u Sarajevu imam redovito kapelane stranih vojski koji dolaze iz Austrije, ponekad iz Slovačke i drugdje. Dođu se pozdraviti, kao što sam ja sada došao pozdraviti vas ili vi mene, ali poglavar im je zemlja iz koje dolaze, bez obzira što žive i pastoralno rade u Sarajevu. To je mala neobičnost koja je redovita u ovoj službi.

Na kraju bih vas zamolio za kratku poruku slušateljima Radio Marije.

Moja poruka u ovakvim situacijama je ista, nešto slično onome što sam rekao na kraju svoje propovijedi. Moramo biti svjesni svog podrijetla, a Makedonija ima dugo i duboko podrijetlo, koje je bez pretjerivanja apostolsko, odnosno ovaj dio Crkve Božje vuče korijene iz apostolskih vremena. Vi koji živite ovdje ste nasljednici i potomci i budite ponosni što je tako. I s tim ponosom ponizno radite i svjedočite za Boga u Makedoniji.

Nadbiskupe, hvala Vam na ovom lijepom razgovoru i veselimo se ponovnom susretu nekom drugom prilikom.

Hvala vam puno. Imam običaj kad mi kažu vidimo se opet da odgovorim sigurno se vidimo, ako ne prije onda sigurno u čistilištu.