Isus je bio progonjen i najavio nam je da ćemo i mi biti progonjeni. Iako, priznajem, to nije nikad lako prihvatiti, jer se čovjek po svojoj prirodi buni protiv nepravednog nasilja, u duhu Isusovih poruka i njegovog primjera možemo razumjeti kad nam se to dogodi izvana, od onih koje bismo mogli svrstati u kategoriju naših neprijatelja, iako mi kršćani nikoga ne smijemo tako gledati jer su nam i neprijatelji braća i sestre koje ne smijemo mrziti i koje trebamo ljubiti, rekao je nadbiskup Uzinić.

Aktualizirajući liturgijska čitanja toga dana izdvojio je prvo rekavši da njegov autor ne govori o onima izvana, onima koje možemo svrstati u kategoriju neprijatelja. On govori o onima iznutra, našima. Kaže: „Od nas iziđoše, ali ne bijahu od nas. Jer kad bi bili od nas, ostali bi s nama.“ Upozorava da je i u apostolskim vremenima bilo lažnih kršćana, lažnih navjestitelja evanđelja, koje naziva antikristima i koji su za Isusove učenike bili uzrok veće patnje od one koju su trpjeli od vanjskih neprijatelja i tada aktualnih progona.

Na to se promišljanje o onima iznutra koji ne prihvaćaju Isusa u jednom svom dijelu nadovezuje i prolog Ivanova evanđelja koji, simboličkim govorom, sažima cijelo evanđelje i koji nam, uz druge poruke, prenosi i poruku o Svjetlu istinskom koje „k svojima dođe i njegovi ga ne primiše“, rekao je nadbiskup. Upozorio je na našu sklonost da u „svojima“ vidimo Isusove sunarodnjake iz vremena njegova povijesnog dolaska. No, ovo „svojima“ se odnosi i na nas danas, kao upozorenje i poziv da prihvatimo autentičnog Isusa, a ne onakvog kakvog smo sebi prilagodili, poziv da s njim i u njemu prihvatimo sve druge, one kojima nas on šalje, da im budemo njegova prisutnost, da prihvaćajući njih prihvatimo i njega, poručio je nadbiskup.

„Kako prepoznati unutarnje neprijatelje Isusa Krista, antikriste, odnosno možemo li se možda i mi sami prepoznati u onom ‘svoji’ koji ga ne prihvaćaju? Mi, katolici, vjerujemo da nam je kriterij za raspoznavanje Isus ostavio u osobi Petra i njegovih nasljednika. Drugim riječima, za nas katolike to znači da je onaj tko slijedi papu i pridržava se njegovih učenja, na strani istine. Danas je stigla vijest o preminuću blagopokojnog pape u miru Benedikta XVI. koji je, upozoravajući na opasnosti relativizma, svojom papinskom službom katoličku vjeru smjestio u okvire kako bismo mogli razlikovati ono što je i ono što nije naš katolički nauk. Rekao bih da nas je kao vrstan teolog upozoravao na izvanjske ‘antikriste’. Želio bih danas dok se od njega opraštamo Bogu zahvaliti za njegovu papinsku službu i općenito za njegovo služenje Katoličkoj Crkvi kojoj je posvetio cijeli svoj život. Hvala mu i za njegovu mudru i hrabru odluku o povlačenju s papinske službe, kojoj danas svi shvaćamo važnost jer zahvaljujući toj odluci danas imamo papu Franju koji nastavlja voditi Katoličku Crkvu ondje gdje je on stao, ali koji u vođenju Katoličke Crkve ima novu paradigmu.“

U tom smislu nadbiskup je kazao kako nisu više u središtu promišljanja oni izvana, nego oni iznutra. Papa Franjo nas upozorava na mogućnost da mi sami postanemo antikristi, odnosno da mi sami budemo oni „svoji“ koji ne primaju Isusa. Njegov je govor zato drugačiji. I zato je nama u Katoličkoj Crkvi taj govor često neslušljiv, poručio je nadbiskup. “Lakše je govoriti drugima, i slušati o drugima, ali ovo je govor koji je upućen ponajprije nama o nama, a ne nama o drugima. I jedno i drugo – i ono vrijeme pape Benedikta XVI. koje je danas definitivno završilo i ovo vrijeme papa Franje je dar Katoličkoj Crkvi našeg vremena, ali svako na svoj način. Zato bih danas na kraju još jedne kalendarske godine koja ima puno elemenata da je proglasimo godinom koju bi trebalo zaboraviti – osobito zbog krize nastale uslijed agresorskog rata u Ukrajini – želio Bogu izraziti zahvalnost za Petrovu službu u Katoličkoj Crkvi kao dar koji mi katolici imamo. Taj se dar osobito snažno osjeća upravo u vremenima kao što je ovo, kad možemo čuti jasan i nedvosmislen glas koji govori drugačije od drugih, uključujući i druge crkvene velikodostojanstvenike, a drugačiji je jer je zahvaljujući Petrovoj službi slobodan od bilo kakvih političkih utjecaja. Važno je, međutim, da bude slobodan i od svakih drugih interesa, a ponekad možda to i nije bilo tako.“

Nadbiskup je pozvao vjernike na molitvu za papu Franju i njegovo poslanje u Katoličkoj Crkvi. Važno je da papinsku službu uvijek pratimo molitvom, baš zbog njezine odgovornosti i potrebe da bude slobodna u njezinom vršenju od svih utjecaja koji bi je željeli kompromitirati. Molio bih vas danas također da se pomolimo i za blagopokojnog papu u miru Benedikta XVI. i njegov pokoj u Gospodinu kojemu je vjerno služio, kazao je nadbiskup Uzinić.

U nastavku propovijedi potaknuo je okupljene na zahvalnost za darove koje smo primili na osobnoj, obiteljskoj, društveno-političkoj razini, ali i da molimo oprost za ono što nije bilo dobro. „Danas želim izraziti zahvalnost Bogu osobito za sve one darove koje smo dobili u našoj Riječkoj nadbiskupiji tijekom protekle godine. Osobito sam zahvalan što me je svojom milošću u protekloj godini u punom smislu te riječi učinio pastirom ove partikularne Crkve. Hvala mu i za one milosti kojima je prije mene obdario ovu Crkvu u nadbiskupu Ivanu i njegovu djelovanju. Hvala mu, uime mojih bliskih suradnika – generalnog vikara, biskupskih vikara, sudskog vikara, članova Nadbiskupskog ordinarijata, voditelja ureda i povjerenstava, članova nadbiskupijskih vijeća i savjetodavnih tijela, djelatnika u različitim nadbiskupijskim ustanovama, svećenika i njihovih suradnika u župnim pastoralnim i ekonomskim vijećima, redovnica i redovnika koji djeluju u našoj nadbiskupi i svih zauzetih vjernika – za sve milosti kojima je po nama obdario ovu partikularnu Crkvu. Učinimo to ponizno i sa sviješću s kojom uvijek trebamo gledati svaku službu u Crkvi i službu Crkve u svijetu: ‘Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!’ (Lk 17,10)“

Zaključujući je izrazio posebnu zahvalnost za rezultate sinodalnih savjetovanja na nadbiskupijskoj razini koji nas, kako je kazao, polako i na nov način uče hoditi u zajedništvu, sudjelovanju i poslanju Crkve, osluškujući međusobno poticaje Duha Svetoga i čitajući znakove vremena, kako bismo sve više postajali znak Božje prisutnosti i ljubavi, Božja djeca, njegovi sinovi i kćeri, za sve ljude na ovom našem prostoru i sve koji k nama dolaze. Velike su to želje, možda i utopija, ali ne smijemo odustati od slijeđenja tog sna. Želio bih stoga da u idućim mjesecima nastavimo sa sličnim savjetovanjima u traženju odgovora na pitanje kako u duhu pastoralne pobudnice pape Franje Evangelli gaudium u našoj nadbiskupiji pokrenuti misijsku preobrazbu i je li nam za takvo što potrebna i naša nadbiskupijska sinoda koja će Kristovu Crkvu u Riječkoj nadbiskupiji, kroz proces razlučivanja, čišćenja i obnove, inkarnirati (utjeloviti) u ovaj naš prostor i vrijeme (usp. EG, 30), istaknuo je propovjednik.

„Ne smije nam biti glavni cilj Crkva kao institucija, nego misijski san naše riječke Crkve da dopre do svih, kako bismo u svom poslanju bili ondje gdje treba biti – naprijed, i usred, a nerijetko i iza (usp. EG, 31),  te tako ponovo postali „Crkva ‘izlaska’, Crkva … otvorenih vrata.“ (EG, 46). Nije to Crkva koja idući „prema drugima da bi se došlo do ljudskih periferija … bezglavo i besciljno (trči) za svijetom“ – kako me neki zbog mojih izlazaka znaju optuživati – nego Crkva koja je „Očev otvoren dom“ i „Majka otvorena srca“ (EG, 46). Da bismo to postali trebamo pokušati pokrenuti u našoj nadbiskupiji proces obnove i obraćenja svih, počinjući od mene kao nadbiskupa i od nas svećenika do svakog vjernika laika. Dogodi li se na tom planu barem mali pomak, bit će to znak da je u našoj nadbiskupiji bilo manje onih trenutaka u kojima „Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka … k svojima dođe i njegovi ga ne primiše“, a više onih drugih trenutaka u kojima „onima (svojima) koji ga primiše, podade moć da postanu djeca Božja.“ I bit će nas više – to je moja molitva i nada za sve nas u sljedećoj godini – među „onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga.“

U katedrali Sv. Vida otvorena je Knjiga žalosti za papu emeritusa Benedikta XVI. u koju se upisao nadbiskup Uzinić, a to će ostali moći učiniti do 5. siječnja u vremenu od 7 do 12 sati.