Nakon blagoslova svijeća i pročitanih liturgijskih čitanja, uslijedila je homilija u kojoj je o. Dario Tokić rekao da su posvećene osobe znak one posvećenosti koja pripada svakom čovjeku, jer nas je Bog za sebe stvorio. „Redovništvo kao takvo je znak da se svjesno opredjeljujemo za ono za što smo stvoreni. Takav život često je osporavan i neshvaćen. Stoga je potrebno moliti za redovnike i redovnice da mogu ustrajno i vjerno živjeti svoj poziv i biti poput Isusa Krista. Redovništvo kao svjetlo nas na to podsjeća“, kazao je.

Rekao je da su u blagdan Prikazanja Gospodinova utkana tri elementa duhovnosti: zahvalnost za ono što je bilo, prinos onoga što se živi sada i pouzdanje za budućnost.

U židovskom narodu propisi su tražili da se prikaže prvorođenac Bogu četrdeset dana nakon rođenja kao dar prvine. Židovi su bili pozvani da od prvine svih plodova daju prvinu Bogu i da se tako sjete tko im je to darovao, da budu zahvalni Stvoritelju. „Na tu zahvalnost često zaboravljamo kad se tužimo na svoje jade. Vidimo što nam nedostaje, a ne vidimo što nam je dano. Mi smo suradnici Božji. Ako si ne posvješćujemo da je naš život dar, ne možemo živjeti zahvalnost, a ne živeći zahvalnost gubimo radost. Temeljni čin vjere svakog vjernika je Euharistija − zahvala, gdje se spominjemo da je Bog predao svoga Sina za nas“, rekao je provincijal.

Drugi element je prinos. Trebalo je prinijeti prvinu, muško prvorođenče, nositelja obitelji kojemu je pripadala briga za obitelj u budućnosti. „Pozvani smo sve predati Gospodinu, a u svojoj sadašnjosti prikazati se i biti u odnosu s Bogom“, kazao je.

Treći element je pouzdanje za budućnost koju Bog stavlja pred čovjeka. „Tvoja budućnost pripada Gospodinu. Nemoj sumnjati u Božju ljubav. Blaženi Alojzije Stepinac je uzeo za svoje geslo pouzdanje u Boga, ono što nama nedostaje. On se uzdao u Gospodina i zato je sve mogao podnijeti. Ne možemo biti blaženi u svom životu ako izgubimo vezu s onim koji nas je stvorio. Trebamo njegovati svijest prisutnosti Božje i prikazati sve svoje djelovanje Gospodinu; sljedeće sekunde, minute, cijeli život koji živimo. Živjeti ne samo u Bogu nego i s Bogom, poput Marije i Josipa“, poručio je predslavitelj.

Liturgijsko pjevanje predvodile su sestre karmelićanke pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić,  OCD.

Nakon mise uslijedilo je predavanje o. Tokića pod naslovom „Put trpljenja ujedinjenog s ljubavlju“, a u prigodi 150. obljetnice rođenja sv. Male Terezije i 100. obljetnice njezine beatifikacije. Tako je, između ostalog, predavač rekao da putovati nikad nije bilo lako pa ni danas jer čovjeka na putu mogu iznenaditi neugodne situacije, a za mnoge nema drugoga rješenja, nego podnijeti ih s više ili manje stila. Tako je bilo i sa sv. Malom Terezijom na njezinom duhovnom putu predanja Gospodinu. No, ono što put čini radosnim, to je pomisao na cilj prema kojemu se putuje, rekao je.

Svetica o tome piše svojoj sestri Celini u listopadu 1893.: „U svojoj ljubavi On izabire za svoje zaručnice isti onaj put koji je odabrao za sebe… Hoće da se najčišće radosti pretvore u trpljenje tako da se, nemajući takoreći niti vremena da normalno diše, naše srce obrati Njemu koji je jedini naše sunce i naša radost.“

Provincijal je istaknuo i to da sv. Malu Tereziju od njezinog rođenja prati trpljenje, od bolesti do rastanka sa svojim milima. Već od malih nogu, od kad se počela sjedinjavati s Isusom u pričesti, Terezija je bila upoznata da trpljenje nije samo neugoda koju bi trebalo izbjegavati, nego i da može biti sredstvo po kojemu Bog vodi dušu k sebi.

„Trpljenje na putu prema Bogu je također neophodno jer nam ono razotkriva i nadvladava glavnog suparnika Bogu u borbi za našu ljubav, a to je ljudski egocentrizam… Na Terezijinom putu trpljenje nije sredstvo koje nas usmjerava i otvara samo za Boga, nego preko Boga i za druge ljude. No važno je da ostane u skrovitosti, vidljivo samo Bogu i duši koja ga ljubi“, naglasio je predavač.

Nakon predavanja sestre su nastavile zahvaljivati Gospodinu na daru posvećenog života kroz molitvu pred Presvetim Oltarskim Sakramentom.