Program duhovne obnove „Otkriti snagu Isusa Krista i biti zadovoljna osoba“ započeo je pobožnošću križnoga puta prema tekstovima „Križni put s razmišljanjima Majke Terezije“ (svetica je nebeska zaštitnica Udruge), koji je predmolio duhovnik „Veronikina rupca“ fra Zoltán Dukai. Pjevanje je, uz vodstvo časnog brata fra Miroslava Petraca, orguljski pratio Hrvoje Juzbašić.

Profesor biblijske teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu vlč. dr. sc. Ivan Benaković predvodio je večernje misno slavlje i u homiliji, razmatrajući liturgijska čitanja (Jr 20, 10-13; Ps 18, 2-7; Iv 10, 31-42), govorio o snazi osobe Isusa Krista, o prepoznavanju Kristove osobe u vlastitu životu i snage vjere.

„Tko je Isus Krist? To je temeljno pitanje koje želi postaviti današnje Evanđelje. Kako shvatiti Isusovu osobu, tko je on bio, možemo li mi u njemu, doista, prepoznati Boga? Često mi se čini da mi u našemu kršćanstvu to ne možemo do kraja prepoznati i da nam upravo tu izmiče snaga njegove osobe. Često se molimo Isusu Kristu, molimo se Bogu, ali koliko u nama, doista, ima vjere u snagu njegove osobe, pitam se?

Ako ja kao svećenik slavim sakramente i ne vjerujem u realnu snagu Krista, kakav sam svećenik, što onda predstavljam, što činim? Ako pak vjerujem u njegovu snagu, onda uviđam da on po meni čini, uistinu, velika djela u ovomu svijetu. I to je nešto što onda daje smisao mojoj egzistenciji, svećeničkoj službi. I to je upravo ono o čemu govori današnje evanđelje; treba vjerovati snazi Kristovih tijela.

Problem je bio ‚ne možemo vjerovati tek tome čovjeku‘, čovjeku koji hoda Galilejom. A Isus kaže: ‚Ako meni i ne vjerujete, djelima vjerujte.‘ Zašto? Zato što ta ista djela čini u snazi Boga Oca. Kada ćemo mi u našemu životu doći do snage kršćanstva, doći istinski do Božjeg života? Kada počnemo vjerovati u to da je Bog u mome životu učinio djela i da ih čini svakoga dana. Kršćanstvo, ukoliko ne vidimo što Bog čini svakoga dana u mom življenju i onomu što jesam, ono izblijedi, postaje tek sociološka kategorija, društvena etiketa ‚ja sam kršćanin‘ ili ‚ja sam svećenik‘. Ako ne vidim da po mojoj svećeničkoj službi Bog, doista, oslobađa ljude, da im donosi snagu, radost i utjehu na njihovom životnom putu, nezadovoljan sam, ne vidim djelatnog Boga u mojoj životnoj stvarnosti. A baš zato što vidim, kada čovjek povjeruje i otvori se snazi Isusove osobe, kako taj život postaje ljepši život, ugodniji“, kazao je bibličar Benaković.

„Bez ozbiljnosti pristupa Božjim svetinjama, ne vidimo Kristovu snagu“

„Snažna slika o kojoj nam je promisliti je kada su Isusa raspeli na križ, između šeste i devete ure, i nastala je tama po svem svijetu. Što ta tama predstavlja? Ljude koji su se zatvorili Kristu, svjetlu. Živiš li stalno u negativi, u tami, onda se moraš pitati zašto ti ne vidiš svjetlo, zašto ne želiš izići na svjetlo! Zašto? Očito je da u tvom životu postoje neke stvarnosti koje još uvijek priječe dolazak do Božjega života. Koje su to stvarnosti? To je pouzdavanje u sebe, u vlastite silnice, a ne istinsko pouzdavanje u Boga Oca na nebesima. Zato što se radikalno, istinski pouzdaje u Oca, Isus sve može učiniti.

Protekle nedjelje slušali smo kako je Isus Lazara ustao iz groba. Isus se moli Ocu jer povratiti iz mrtvih, to može učiniti samo Bog Otac u snazi Duha. Isus je toga bio svjestan. A kakvi smo mi? Smatramo da možemo sami sebi razriješiti naše životne probleme, a ti ne možeš ništa, ako nisi u stanju milosti, u stanju Krista i njegove snage. Što ti možeš učiniti? Kako možeš govoriti da si nezadovoljan, frustriran i ne vidiš problem, a ne moliš se? Kakav je to kršćanin koji ne moli? Kad si se zadnji put istinski, iskreno pomolio u svom životu?

Mnogi kažu kako su nezadovoljni i osjećaju ovo i ono, a na pitanje koliko mole, odgovaraju: ‚Ne baš često.‘ Kako možemo pristupati na tako površan način kršćanskom življenju, a opet tražiti od Boga da razriješi moje životne probleme, konflikte i što sve ne. Kada proučavate povijest kršćanstva, Crkve, primjerice sakrament svete ispovijedi, možete vidjeti da su u starini postojale tarifne pokore u korizmi i općenito. Danas dođete na ispovijed, dobijete pokoru i izmolite neku molitvu, učinite neko dobro djelo ili nešto i Bog vam oprašta grijehe. U starini nije bilo tako. Morali ste javno činiti pokoru da ljudi vide da se ti istinski, stvarno svojom osobom vraćaš Bogu i Božjemu životu.

Čini mi se da danas, upravo zato što smo izgubili ozbiljnost pristupa Božjim svetinjama i prostoru Boga, ne vidimo snagu Isusa Krista, ne vidimo snagu svoje vjere i na koncu svojega kršćanstva. Što misliš, kad bi, doista, povjerovao u svoju vjeru, kako bi to izgledalo? Nevjerojatno, jer onda se sve u tvome životu mijenja, postaješ ispunjenija osoba, radosniji čovjek. A kad si u grijehu, u tami, ništa ti ne valja; na radnom mjestu svi su ljudi negativni, loši i ne vidiš ništa dobrog, nitko ne valja; ništa u društvu ne valja, sve je porušeno, uništeno; vratiš se s posla svojoj ženi i posvađaš se s njom i opet ne valja, stalno ne valja, i sam sa sobom nisi zadovoljan niti sebe možeš prihvatiti i ono što ti jesi kao osoba.

To zato što si stalno fiksiran na samoga sebe, jer smo sebi postali ljestvica vrijednosti. Kršćanski moral orijentiran je oko Krista, a ne oko sebe! Nije orijentiran oko mene, mojih stavova i nekih mojih uvjerenja. Moral u kršćanstvu je kristocentrični moral i traži da izađem iz sebe i dođem do Boga, do Krista. To je kršćanstvo! To je istinski življeno kršćanstvo koje ima smisla, mene raduje, ispunja me to kršćanstvo“, naglasio je propovjednik.

Šokirati ljude dobrotom, biti tu za drugoga, kao Veronikin rubac

„Prije bilo čega što ću učiniti kao svećenik, moram se moliti, crpiti snagu u Božjoj riječi, u Bogu, inače ću biti bljutav, mlak. Tko sam onda? Onda u meni nema snage, to osjećam kao svećenik. Ako nisi ponizan, ako ne moliš, ako se istinski ne pouzdaješ u Boga – da je on onaj koji će ti dati snagu za svećeničku službu i tvoje poslanje, nema te, u tebi blijedi duh, blijedi snaga Kristova.

Što je problem kod Isusa? On govori da je Sin Božji i dobra djela Očeva pokazuje, pita ih za koja ga djela kamenuju. Što danas kršćanin proživljava u svijetu, koja je temeljna trauma kršćaninu u ovomu svijetu? Upravo to, kada želiš biti vjernik, kršćanin, drugi ljudi kažu što sad izmišljaš, a ti stvarno želiš svoju kršćansku vjeru implementirati u svoj život i živjeti po njoj. A drugi na to kažu: ‚Poludio je, sišao s uma.‘ U normalnosti svoga života moramo se pokazivati vjernicima, svoje kršćanstvo oživljavati, moramo. Ali, ne trebamo svima drugima ‚nabijati‘ kršćanstvo i tu se izgubimo. Zar netko mora znati da sam vjernik što nosim križinu? To će odbiti čovjeka. Ali lijepa riječ, lijepi razgovor, poštovanje i poštenje u konkretnim prilikama, primjerice, uočiš li da je netko pogriješio u izračunu pri naplati i dao ti više novca, ti vratiš što nije tvoje, a ne misliš hoćeš li ukrasti ili nećeš…

Hajde, ljude šokiraj dobrotom! A ne negativnim stvarima, zlom. Kad ćemo početi jedni druge iznenađivati dobrotom? Fascinira me da netko želi pomoći, da je dobar i to raduje, ispunjava moje biće. To ispunjava i nas međusobno. Biti dobar i dobro činiti ne zato što moraš i zato što si dužan. Od toga žive ljudi, a ne od novca i kojekakvih materijalnih stvari i dobara jer sve možeš imati i opet biti nesretan, čangrizav, depresivan, razočaran. Kakav je to život kad te materijalno ne ispunjava zato što si prazan kao osoba, nutrina je prazna.

‚Veronikin rubac‘ je tu. Starim, nemoćnim ljudima najviše treba čovjek, susret, razgovor, blizina, ljubav, dobrota, doista netko tko će stati uz njih. To je ono što treba, što čovjeka raduje, ispunjava. Nije nitko od nas stvoren živjeti sam. Nemam obitelj, ženu i djecu, ali nikada nisam sam u svom svećeništvu. Bog mi toliko drugih ljudi stavlja na životne putove. Nekad poželim malo se odmaknuti, biti sam i ne biti stalno među ljudima. Ali nije dobro živjeti u nekoj svojoj zatvorenoj ‚kutiji‘ jer onda ulazimo u nezadovoljstvo, frustracije i nije nas Bog stvorio da tako živimo. Bog te stvorio za susret, za radost.

Kako Isus živi? Susreće druge ljude, ne proklinje ih, ne govori svi su pokvareni, ne boji se s njima razgovarati, ne uzmiče od svijeta zato što zna koji je njegov cilj. No, koji je problem u nas ljudi? Ne znamo zašto živimo. Koji je smisao mog života, gdje ide moj život? Ako ne znam odgovor, naravno da sam nezadovoljan, nešto fali, nedostaje u životu. Kada moliš. Čitaš i meditiraš Božju riječ, primjerice današnji predivan Psalam 18. kaže: ‚Gospodine, hridino moja, utvrdo moja, spase moj. Bože moj, pećino moja kojoj se utječem, štite moj, snago spasenja moga, tvrđavo moja! Zazvat ću Gospodina…‘

Je li psalmist prokleo Boga? Ne, nego kaže: ‚U nevolji zazvah Gospodina i Bogu svome zavapih. Iz svog Hrama zov mi začu, i vapaj moj mu do ušiju doprije.‘ A ti kad moliš, to ne vidiš. Zato ti je molitva često sterilna. Moraš vjerovati da Bog čuje tvoj vapaj, tvoju molitvu; da kada moliš, to dira Boga, Bog to sluša i čuje! To, umjesto da stalno govorimo o valovima smrti, bujicama, sve je loše… Promatraš li tako, onda ćeš reći: ‚Pa nema ni Boga.‘ Psalmist i u toj težini, gorčini života Bogu vapi“, poručio je vlč, Benaković.

Potom je govorio o pouzdanju u Boga, unatoč klevetama, izdaji prijatelja i razočaranju.

„Bog ne želi da čovjek ostane u očaju, već da otkrije njega i bude zadovoljna osoba, ispunjen čovjek. Veliki petak je dio vazmenoga trodnevlja, ali nije sve. Bog će ustati iz groba. Tvoj život ima puno crnih dana, ali u snazi Uskrsa se uvjeravaš da je Bog živ jer ti živiš njemu, usmjeren si istinski na njegovu osobu. To je smisao kršćanskoga življenja. To je ono što i Jeremija proživljava i kaže: ‚Sa mnom je Gospodin kao snažan junak!‘ I ti Bogu povjeravaš parnicu. To je kršćanstvo!

Zadnja knjiga Svetog pisma, Knjiga Otkrivenja završava s ubijenim Bogom, poraženim Bogom, poraženim Jaganjcem koji je proboden, zaklan, a opet stoji. To treba biti tvoj život! Ti si često proboden, ubijen, podnio si nepravdu, kušnju, težinu života, a ostaješ stajati i dalje. Tko je onaj koji će ti dati snagu? Isus, samo Krist! On ti opet obnavlja snagu da ideš dalje kroz život, a zašto, ne znaš kako. Ali, ako vjeruješ, to je istina, iskustvo koje moraš doživjeti je to da samo Bog revitalizira ljudske snage, osobu, ponovno čovjeku daje radost, sreću, ispunjenje, zadovoljstvo ljudske osobe…

Crkva mučenička je opstala jer je očito srce Crkve umrli i uskrsli Krist. On je djelatan u sakramentima Crkve, prisutan i doista obnavlja ljudsku snagu i čovjek ne malakše, nije klonuo duhom, nego je otkrio njegovu snagu i zato je ispunjeno i radosno biće. Tragajmo za takvim kršćanstvom koje će nas, uistinu, ispunjavati, unositi radost u naše živote“, zaključio je predslavitelj.

Duhovnoj obnovi nazočili su vjernici osječkih župa. Na kraju mise duhovnik Dukai zahvalio je vlč. Benakoviću spomenuvši da je zaređen 1991. godine i svakodnevno naslonjen na Božju riječ, proučavanje. „Zahvaljujući vlč. Ivanu tek sam sada shvatio što to zapravo znači: ogromno znanje o Svetom pismu, ljubav prema Božjoj riječi, ali i neizmjerna ljubav prema vjerničkom puku kroz to da ono što zna umije izreći tako da i mi to možemo razumjeti. Hvala nadbiskupu Đuri Hraniću što ga je poslao na studij u Rim, hvala što nam se vratio i pratite njegovo djelovanje pa i na Facebooku, internetu i slušajte ga često“, rekao je.

Vlč. Benaković se predstavio vjernicima kazavši da je svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije i nadbiskupijski povjerenik za biblijski pastoral te nastoji na području Nadbiskupije širiti snagu Božje riječi koja je temelj duhovnosti i življenja vjere. Pozdravio je sve članove udruge „Veronikin rubac“, na čiji se poziv odazvao i održao duhovnu obnovu, poručivši da moli za nakane rada Udruge i udijelio je završni blagoslov.