Liturgija je počela Službom svjetla u kojoj je blagoslovljen oganj pred vratima katedrale te s 5 rana Kristovih urešena Uskrsna svijeća koja je zatim unesena u procesiji u katedralu i čiji je plamen podijeljen okupljenim vjernicima. Hvalospjev Uskrsnoj svijeći otpjevao je biskupov tajnik vlč. Josip Karabajić, nakon čega je uslijedila Služba riječi.

Biskup Petanjak u propovijedi se osvrnuo na pročitani tekst iz Matejeva evanđelja i njegov prikaz događaja koji su se zbili na uskrsno jutro.

Napomenuo je kako Matej uskrsnuće smješta u nedjelju kao „osmi dan“: „Taj osmi dan ima eshatološko značenje. To je dan koji nema kraja, koji nikad ne prestaje. Zato su u prva kršćanska vremena krstionice bile osmokutne, jer onaj koji se krstio znao je da po krštenju ulazi u život koji nema konca ni kraja, ulazi u vječnost. Krštenje je početak vječnosti. Početak bez kraja.“ Zatim je opisao dolazak Marije Magdalene i druge Marije na grob: „One idu pogledati grob, to pogledati znači razmišljati, kontemplirati, promišljati o onom što se dogodilo, plakati, pričati, prepričavati kako bi si olakšale dušu, pomiriti se s tim da je i ovdje novac i korupcija odigrala svoju ulogu. Ništa novo u svijetu. Ove dvije Marije simboliziraju sve one koje još nije obasjala svjetlost Kristova uskrsnuća i idu razmišljati o pobijedi smrti i sudbini svakog čovjeka koji na koncu mora završiti u grobu. No, nasta žestok potres, anđeo siđe s neba, otkotrlja kamen i sjede na nj, a lice mu kao munja, a odjeća kao snijeg.

Poruka je jasna. Veliki potres u Bibliji uvijek označava Božju intervenciju. Kad Bog silazi i dolazi zemlja se trese. Kad Bog silazi na brdo Sinaj da s Mojsijem razgovara trese se cijelo brdo, a sav se narod trese od straha. Sad iz dubine Zemlje dolazi najveći potres u povijesti spasenja: Isusovo uskrsnuće. Kad Isus silazi cijelo se Podzemlje trese, jer u njega ulazi Život, pobjednik smrti.“

Isusovo uskrsnuće, rekao je biskup, nikada nije povratak, vraćanje na staro. „Isus se ne vraća da ponovno umre, nego otvara vrata Podzemlja i sa sobom vodi one koji su umrli prije njega, kako bi ih poveo k Ocu. Od sada vrata Podzemlja nitko više ne može zatvoriti, jer ih je otvorio onaj koji se zove Prvorođenac od uskrsnulih. On ulazi u kuću Očevu, a ovaj potres je kao teški porod nakon kojeg se rađa novi život koji nikad ne prestaje.“

Dalje je pojasnio prisutnost anđela na grobu: „Anđeo Gospodnji u Bibliji uvijek označava Boga samoga, samo oni to iz strahopoštovanja nisu govorili. Kamen na grobu kao sigurni znak smrti sad je otkotrljan i anđeo sjeda na njega kao pobjednik nad smrću. K tome još zapečaćen sa strane vojne straže kao znak da je zatvoren zauvijek, sad je i taj pečat uništen kao znak pobijede nad moći i vlasti samog cara. Pobijeđen je stari svijet i svaki znak toga starog svijeta. Tome je dokaz i lice anđela koje je kao munja, što je znak najviše božanske svjetlosti i snage, jer se munja ne može ukrotiti, a ima neizmjernu energiju.“

Ovakav prikaz baca svjetlo i na odlazak naših pokojnik: „Kad netko umre onda mi mislimo da ide u mrak. Ne! Ovaj svijet je mrak. Kad čovjek umre napušta ovu mračnu dolinu i ide prema pravom i vječnom svjetlu. Ići k Bogu znači ići u svjetlo bez zalaza.“ Te je dalje kazao: „U grobu nema Isusa, prazan je kao što su prazni i svi drugi grobovi na svijetu. Nema u grobu ljudi, ondje su samo njihovi posmrtni ostaci i znakovi smrti koji će s vremenom svi nestati.“

Nakon susreta s anđelom, žene otrče u Galileju: „Galileja je simbol našeg svijeta. Kao što u Galileji živi miješano stanovništvo: Židovi i pogani, tako i mi živimo u svijetu među onima koji poput žena Krista traže i onih kojih to uopće ne zanima. To je naša stvarnost.“ Na tom putu susreću Uskrsloga, padaju ničice i obujme mu noge na kojima su biljezi Isusove muke. „ Noge su simbol puta kojeg je Isus prošao preko muke i križa do uskrsnuća. Sad se vidi kamo vodi Isusov put koji se nije zaustavio na Kalvariji niti u grobu.“

Biskup Petanjak je potaknuo „Slijedi ono nečuveno: ‘Idite, javite mojoj braći.’ Ništa od prigovora, od opomena… I nakon svega oni su njegova braća. Isus ih se ne odriče. Ostaju njegova braća. Braću se ne bira. Braću se prima na dar. Zato poslanica Hebrejima kaže: ‘Ne stidi se zvati ih braćom’ (Hebr 2,11). Isus je primio i svoje učenike na dar od Oca. Njima šalje Radosnu vijest uskrsnuća i preko njih svima nama i poziva nas da je i mi donesemo drugima.“