O životu i djelu pokojnika govorili su akademski slikar Ivica Mareković, povjesničarka umjetnosti i etnologinja dr. sc. Sanja Lončar, etnolog dr. sc. Tvrtko Zebec, konzervatorica Ana Mlinar i sisački biskup Vlado Košić, a u glazbenom dijelu programa nastupio je HKUD „Poculica“ iz Letovanića.

Božidar Škofač preminuo je u nedjelju, 19. ožujka, a tijekom života marljivo je skupljao etno blago i stvorio respektabilnu zbirku. Između ostalog vodio je više desetljeća i crkveni zbor u Žažini te folklornu grupu. Rođen je 1950. godine u Letovaniću, gdje je život proveo u intimi svoje tri drvene kuće (čardaka), baš na onom mjestu gdje Kupa u širokom luku dodiruje selo koje na tom mjestu ima kuće samo na jednoj strani ulice dok drugu čini Kupa. Profesor zemljopisa i biologije u mirovini crtao je od malena, a intenzivno od odlaska u mirovinu. Preferirao je ulje i akril te crtež ugljenom. Izlagao je na mnogim izložbama, sudjelovao je u radu mnogih likovnih susreta i kolonija. Bio je član likovnih udruga HLD u Zagrebu, SULIKUM u Sisku i PETRIART u Petrinji. Tematski je najviše bio vezan uz motive Turopolja, Pokuplja i Posavine, a čest motiv njegovih slika je tradicijska turopoljska arhitektura.

Osnovao je KUD „Poculica“ 1975. godine, djelujući od tada kao koreograf, pjevač i umjetnički voditelj.

U rodnoj kući počeo je formiranje jedne od najvećih privatnih etnografskih zbirki u Hrvatskoj – Etno zbirke Škofač – koja danas ima više od 5000 eksponata smještenih u tri drvene hiže i zaštićeno je kulturno dobro Republike Hrvatske.

Zbog aktivnog višegodišnjeg sudjelovanja u očuvanju kulturne baštine svoga zavičaja na području graditeljske tradicijske baštine, etnografskih predmeta, kao i zaštiti nematerijalne kulturne baštine, Božidar Škofač nagrađen je Nagradom „Vicko Andrić“ za 2014. godinu.

Na početku u ime obitelji okupljene je pozdravio nećak pokojnika Jurica Škofač zahvalivši svima na dolasku. On je istaknuo kako je ovaj tužni događaj prilika da se pogledom obuhvati velika širina i dubina života Božidara. Njegov život bio je bogat, veseo i lijep, stalno je bio okružen brojnim prijateljima i obitelji, a Bog ga je obdario mnogim darovima. Na kraju zahvalio je stricu na svemu što je učinio za njega, a ponajviše što mu je bio uzor i tako utjecao na njegov život i profesionalnu karijeru.

Akademski slikar Ivica Mareković koji je sa Škofačem bio povezan privatno i strukovno istaknuo je kako ih veže 50 godina prijateljstva te, premda je možda Letovanić postao poznat po obradi pjesme „Letovanić selo pokraj Kupe“, pravu slavu ovom selu donio je Škofač njegujući istinske kvalitete narodnih običaja i pjesama, pretvorivši ga u rezervat hrvatske etnografije. Poručio je i kako u vremenima koja dolaze, kada će se pomalo početi gubiti hrvatski kulturni i nacionalni identitet, postat ćemo svjesni koliki je bio njegov značaj za hrvatsku kulturnu baštinu.

Dr. sc. Sanja Lončar predstavila je okupljenima detaljan životopis pokojnika s kojim je privatno povezana od studentskih dana, a posljednjih godina surađivali su na nekoliko projekata popularizacije kulturne baštine Pokuplja. Ona je podsjetila kako je Škofač desetljećima marljivo prikupljao brojne etnografske predmete nošnje, namještaj, predmete korištene u svakodnevnom životu, itd., što je rezultiralo formiranjem jedne od najvećih privatnih zbirki u Hrvatskoj. Ista je od 2009. godine i zaštićena kao kulturno dobro RH.

O folklornoj i glazbeno-plesnoj aktivnost govorio je dr. sc. Tvrtko Zebec ustvrdivši kako je nemoguće govoriti o Škofaču i njegovom životu samo kroz jedan sloj njegova djelovanja jer je imao mnoge darove i djelovao na mnogim područjima. Istaknuo je i kako govoriti o njemu kao folklorašu, ljubitelju nošnje, pjesme i plesa, a zanemariti njegov dubok osjećaj za drvenu arhitekturu bilo bi površno. Na kraju zaključio je kako su njegova osobnost i ljubav s kojom je to sve radio bili toliko jaki da nitko tko ga je upoznao nije mogao ostati ravnodušan.

Konzervatorica Ana Mlinar surađivala je sa Škofačem više od 30 godina na raznim projektima dokumentiranja, obnove i prezentacije pokretne i graditeljske baštine Letovanića. Prisjetila se kako je do nje došao glas da u Letovaniću postoji čovjek koji čuva, a ne zanemaruje kulturnu baštinu. Nakon toga tijekom godina imali su bezbroj konstruktivnih i korisnih telefonskih razgovora i susreta sa zajedničkim ciljem očuvanja baštine. Pojasnila je i kako je nagrađen najznačajnijom državnom nagradom u području zaštite i očuvanja baštine „Vicko Andrić“ jer je svojim radom obuhvatio sve vrste kulturnog nasljeđa, pokretno i nepokretno i nematerijalno te je široj javnosti približio vrijednosti baštine Pokuplja, Posavine i Turopolja.

Sisački biskup Vlado Košić govorio je o duhovnosti i vjeri Škofača koji je, kako je istaknuo, bio duša crkvenog zbora u Žažini i svom tijelom i dušom dao se svojoj župi. Ni jedna misa nije mogla proći bez njega, pa i tog dana kada je preminuo spremao se na misu. Rekao je i kako se njegova vjera očitava i u slikama koje je činio od kojih mnoge prikazuju upravo vjerske motive. Na kraju biskup je poručio kako ideje koje su se čule na susretu treba pretvoriti u djelo te bi valjalo osnovati muzej Božidara Škofača u Letovaniću kako bi ono što je ostavio ovome kraju svi zajedno mogli čuvati.

Na kraju prikazan je kratki film od Božidaru autora Dalibora Gotala. Nakon komemoracije Jurica Škofač poklonio je biskupu jednu od posljednjih Božidarovih slika, a koja prikazuje Krista na križu i srušenu sisačku katedralu.