„S Isusom postajemo sposobni učiti iz povijesti, pamtiti žrtve, ali opraštati zločincima. S njim postajemo sposobni izliječiti najprije sebe kako bismo mogli otići drugima“, rekao je riječki nadbiskup Mate Uzinić.

Podsjetio je na pismo biskupa Hrvatske biskupske konferencije povodom 50. obljetnice završetka Drugog svjetskog rata u kojem biskupi ističu kako je potrebno ne samo pamtiti svoje žrtve i osuditi tuđe zločine nego prepoznati i svoje zločine i tuđe žrtve i „onda s Isusom Kristom i na njegov način započinjati ovu povijest.“ Uz nadbiskupa misili su i župnik Jelenja Ivan Milardović, njegov kapelan Miroslav Pergl te Marijan Žderić.

Poruke oprosta, pomirenja i mira dominirale su i u prigodnim govorima prije mise kada su vijence na spomenik položili izaslanici državnog vrha, lokalnih zajednica i udruga na večernjoj komemoraciji u organizaciji Općine Čavle i Općine Jelenje.

Okupljenima su se obratili izaslanik Predsjednika Republike Hrvatske Željko Jovanović, izaslanik potpredsjednika Vlade i ministra hrvatskih branitelja, general Josip Lucić, uime Hrvatskog sabora gradonačelnik Bakra Tomislav Klarić, zamjenik župana PGŽ Vojko Braut te načelnici općina Čavle i Jelenje, Ivana Cvitan Polić i Robert Marčelja.

Svi oni prisjetili su se zločina kojeg su talijanski fašisti počinili na tome mjestu 12. srpnja 1942., kada su strijeljali najmanje 91 civilnu žrtvu, a većinu mještana prognali. Na memorijalnom groblju još je 1970. podignut spomenik s 91 štitom i imenima žrtava, rad akademskog kipara Šime Vukasa. Govornici su upozorili kako je iz takve okrutne povijesti potrebno učiti i ne ponavljati ju, što se nažalost ne čini. Podsjetili su tako na stradanja u Domovinskom ratu kao i na aktualni rat u Ukrajini. Pozvali su i na zajedništvo koje nažalost niti na komemoraciji u Podhumu ne postoji jer u jutarnjim je satima održana je još jedna komemoracija.

Nadbiskup Uzinić u propovijedi je također upozorio da se zlo nažalost još uvijek događa. „Danas se kao glavno nameće pitanje jesmo li se promijenili. Jesmo li spremni svoj život dati za svoju braću ili i dalje želimo živote oduzimati. Ono najgore je što ne učimo iz svoje povijesti, što se ne mijenjamo nego ostajemo isti. Što se ova stranica povijesti danas ponavlja u Ukrajini i na mnogim drugim mjestima”.

Istaknuo je kako se promjena u čovjeku događa u susretu s Kristom. „Isus želi a nakon susreta s njim postanemo bolji ljudi, drugi ljudi. Poput njega. Da bi se to dogodilo Isus želi da najprije budemo s njim, da od njega učimo, prihvatimo njegovu logiku, njegov način i da onda idemo k drugima”.

Propovijed nadahnutu čitanjima o Josipu kojega su braća prodala u ropstvo i evanđeljem o poslanju Isusovih učenika, nadbiskup je posvetio nužnosti promjene. „Sveto pismo nas poziva na promjenu u liku Josipa koji je paradigma za suočavanje s ovakvim stranicama naše ljudske povijesti. Njemu se dogodilo nešto slično, braća su izdala brata, prodali ga u ropstvo“, rekao je nadbiskup. Nakon toga događa se neočekivani ponovni susret Josipa i braće, a Josipa u tom trenutku zanima samo jedno: jesu li se promijenili? Vidi da u njima još ima podjela, krivnju žele pripisati drugima, nisu spremni preuzeti odgovornost za svoj čin. „Sve to žalosti Josipa i zato plače. No, kasnije ćemo vidjeti da su se braća ipak promijenila da više nisu spremni ubiti brata nego da se žele boriti za njegov život. Josip, koji je slika Isusa, želi da se promijenimo”.

U evanđelju o poslanju učenika nadbiskup je također pronašao poticaj na promjene. „Potrebno je promijeniti se jer i Isus se promijenio. Apostolima u početku govori o njihovom poslanju među židovskim narodom, ali u susretu s drugima, s njihovom boli i njihovim potrebama on će sam biti promijenjen. I konačno poslanje apostola više neće biti samo izgubljenim ovcama Doma Izraelova, nego svima”. To se poslanje događa u susretu s Isusom i nasljedovanjem njegova primjera.

Nadbiskup je istaknuo kako je potrebno je „da nas ovakve komemoracije mijenjaju”. „Da nas mijenjaju na dobro. Da šire naše srce. S Isusom naše srce može biti promijenjeno. Naše srce može biti srce koje plače, srce koje suosjeća, srce koje oprašta. Neka nas i ovaj događaj u kojemu smo vidjeli i ljude i ne-ljude, pomogne da budemo više ljudi. A koliko smo slični Kristu toliko smo više ljudi”.