Članovima Vinkovske obitelji!

Rim, 22. rujna 2023.

Draga braćo i sestre,

milost i mir Isusov bili uvijek s nama!

Ova 2023. godina posebna je za sveukupnu Vinkovsku obitelj, za svaki njen pothvat, jer slavimo 400. obljetnicu „duhovskoga svjetla”, mističnog iskustva gospođe Legras, koja će postati Lujza de Marillac.

Priprema za svetkovinu sv. Vinka Paulskoga čudesna nam je prilika za razmišljanje o tomu izvanrednom iskustvu koje je u godinama što su uslijedile podarilo toliko obilnih milosti da njihove učinke još uvijek snažno osjećamo i nakon 400 godina.

Na moju zamolbu, vrhovna poglavarica Kćeri kršćanske ljubavi sestra Françoise Petit pripremila je za sve nas jedno razmišljanje o tomu potresnom događaju pozivajući nas izravno da ga iščitavamo ne kao neki povijesni događaj nego kao događaj koji se danas treba utjeloviti u svakome od nas kao i u životu budućih generacija.

Sveta Lujzo i sveti Vinko, nastavite zagovarati sve nas!

Vaš brat u svetom Vinku,

Tomaž Mavrič, CM

Dana 4. lipnja 1623., na svetkovinu Duhova, jedna je mlada žena, udata, majka jednog djeteta, ušla u crkvu Saint-Nicolas-des-Champs u Parizu. Tužna, zbunjena, neodlučna a ipak s povjerenjem u Boga, otvorila se nadahnuću Duha Svetoga. Bio je to početak jednoga duhovnog i misionarskog putovanja.

Riječ je o gospođi Legras koja će postati Lujza de Marillac. Budući da je ostavila mjesta za Duha Svetoga, uvjerena da nikada više neće bila sama, ona se usmjerila prema drugima i tijekom dana i godina što su slijedile trudila se svladavati sve prepreke, što ju je dovelo do toga da je sa svetim Vinkom utemeljila Družbu kćeri kršćanske ljubavi.

Da bismo zahvalili za taj zahvat Duha Svetoga, 4. lipnja 2023. otvorena je jubilarna godina. Ona nam je prigoda da se sjetimo toga utemeljiteljskog događaja i osnažimo svoj duhovni i misionarski zanos.

Koju nam poruku prenosi sveta Lujza? Što nam govori taj događaj koji danas može rječito progovoriti svakom srcu kao i cjelokupnoj Vinkovskoj obitelji?

Godine 1623. taj trenutak molitve pred svetohraništem u župnoj crkvi bio je polazišna točka jednoga posvema darovanog života, polazišna točka jednoga puta svetosti. To je bio i temeljeni događaj za povijest Vinkovske obitelji.

U tom razdoblju svoga života Lujza tjeskobno postavlja sebi više pitanja: Mora li napustiti svoga muža da bi se predala radikalnom nasljedovanju Krista? Tko će ju duhovno pratiti? I naposljetku, je li duša doista besmrtna?

Evo o svemu tome njezinog zapisa koji je ona pomno čuvala:

„Na dan Pedesetnice, u crkvi, slušajući svetu Misu ili obavljajući razmatranje, odjednom se moj duh oslobodi tih sumnji.

Doživjeh prosvjetljenje da moram ostati uz svog supruga, a da će jednom doći vrijeme kad ću moći položiti zavjet siromaštva, čistoće i poslušnosti, te da ću biti u jednoj maloj zajednici u kojoj će još nekoliko osoba učiniti to isto. Shvatila sam tada da sam već na mjestu gdje služim bližnjemu; no nisam posvema razumjela kako će se sve to dogoditi, najvjerojatnije zbog nejasnoća glede ulazaka i izlazaka.

Bî mi tada još zajamčeno da mogu biti mirna glede duhovnika i da će mi Bog osigurati jednoga kojeg mi je u viđenju pokazao, tako mi se to učini, pa iako osjetih odbojnost prihvatiti ga, pristadoh, no najvjerojatnije zato što mišljah da se ta promjena neće odmah dogoditi.

Oslobodih se i svoje treće muke, jer u duhu osjetih sigurnost da me je o ovome poučio sam Bog, i da time trebam biti oslobođena svih sumnji”.

Kako odgonetnuti ovu poruku koja, zbog upotrebljenih izraza i konteksta našega 21. stoljeća, može izgledati pomalo nerazumljiva?

Prije toga 4. lipnja 1623. Lujza de Marillac bila je slaba žena koju su razdirala takva životna pitanja. Međutim, njezina najdublja želja bila je odgovoriti na ono što od nje traži Gospodin. Toga dana ona je primila nadahnuće da je pozvana služiti Bogu i drugima. Ali gdje, s kim, kako?

Pitanje koje se odnosi na njezina supruga vezano je bez sumnje za njezinu želju otići dalje i živjeti dublje svoje krštenje, ali Duh joj govori da najprije treba dovršiti svoju dužnost, ispuniti bračnu obvezu i odgojiti svoga sina. Lujza je žena koja ne može shvatiti kako će se angažirati djelomično. Ona uvijek ide do kraja u svojim zamislima pri ostvarenju svojih obveza, u praćenju sestara u nastajućoj Družbi, u onome što joj Duh nadahnjuje. Toga 4. lipnja shvatila je sljedeće: doći će vrijeme kada će se moći posvema posvetiti novim projektima.

Tako je ona shvatila da će doći dan kada će moći položiti zavjete i ispuniti novo poslanje koje će ju odvesti služenju drugima, tu i drugamo. Tog trenutka ništa nije bilo jasno, premda je sve bilo tu u začetku. Već se nazirala neraskidiva povezanost između njezine vjere u Boga koji joj je bliz i djelatnosti „služenja bližnjemu”. Nadahnuće „odlaziti i dolaziti” postat će bitno obilježje služenja Kćeri kršćanske ljubavi.

Odabir duhovnika bio je drugi uzrok njezinih tjeskoba. Moralna utjeha došla joj je preko povjerenja u Boga. Duboko je bila uvjerena da je poslušnost Bogu izvor nutarnje slobode.

Poruka Pedesetnice predznak je duhovnosti Utjelovljenja. Lujza zna da je Krist došao pohoditi njezinu dušu i ljudskost. Osjeća da nijednu službu neće moći izvršiti bez duboke ukorijenjenosti u Krista i da siromahovo lice odražava lice Sluge patnika.

Što nama u 2023. godini govori taj događaj koji slavimo u zahvalnosti i traženju onoga „više”, ne u količini i u brojevima, nego u „većem” suglasju s Evanđeljem i karizmom što smo ju svi i sve primili?

Budući da se radi o svjetlu što ga je Duh Sveti darovao Lujzi da se prenosi s naraštaja na naraštaj, četiristota obljetnica Svjetlosti Pedesetnice nama daje izuzetnu priliku moliti u zajedništvu sa svetom Lujzom, moliti zajedno i izmoliti milost da bismo znali otkriti ono bitno za naše danas u svijetu, u Crkvi i poglavito za našu braću i sestre koji pate. Ponovno iščitavanje života svete Lujze i njezinih spisa ne vraća nas u prošlost nego nas potiče da sačuvamo za nas smisao njezinih zamisli i djela kako bismo ih ponovno oživotvorili danas. A za to trebamo stvoriti preduvjete.

Preduvjeti se mogu ostvariti na tri načina koje ćemo kao ogranci Vinkovske obitelji poduzeti osobno i zajednički na terenu, preko konkretnih susreta: put slušanja, put misionarske smionosti i put povjerenja.

Put slušanja

Sveta Lujza je svoju duhovnu i misionarsku snagu crpila iz slušanja Duha Svetoga, u slušanju i dijalogu sa svetim Vinkom i sestrama, u slušanju vapaja potrebnika svoga doba. Ona je uzor žene koja ima pozorne uši i srce spremno da se otvori drugima.

„Molim dobrotu Našega Gospodina da nam duše pripremi na primanje Duha Svetoga da bi se, zahvaćene vatrom Njegove svete ljubavi, istrošile u usavršavanju u ovoj svetoj ljubavi koja će vam pomoći voljeti presvetu volju Božju …” P. 429, svibanj 1651, Spisi, str. 453).

Nijedna od naših inicijativa ne može biti učinkovita u našem vremenu bez otvorenosti Božjem nadahnuću, bez pozornosti na stvarnosti ovoga svijeta, i bez trenutaka zajedničkoga razmišljanja. Takav je način bivanja i djelovanja zahtjevan i ne može se živjeti bez poniznosti. To znači, prihvatiti da nismo samodostatni, dopustiti da se mijenjamo i da nas se čak napada. Bila bi obmana misliti da je to moguće bez Boga i bez suradnje jednih s drugima.

Kako možemo biti pozorniji slušajući one koji često nisu uvažavani kao osobe, ranjive žene i muškarce, obespravljene ili obilježene višestrukim oblicima siromaštva? Oni nam imaju što reći o životu i o Evanđelju, jer Duh je prisutan u svim osobama, poglavito u najneznatnijima.

Slušanje Duha Svetoga moglo bi na poseban način obilježiti ovu godinu kako bi ubuduće to postalo uobičajenim načinom bivanja u našoj svakodnevici. Moliti prije djelovanja, moliti da bismo djelovali na Isusov način kao njegovi učenici misionari. Uputimo se zajedno na put slušanja …

Put misionarske smionosti

Sveta se Lujza u svoje doba nije plašila angažirati za one koji su živjeli u izrazitom siromaštvu. Ona je bila kadra u zajedništvu sa svetim Vinkom organizirati djela kršćanske ljubavi ne bojeći se ni dvorskih uglednika ni povlaštenih u Crkvi, ne bojeći se ni predrasuda ni kritika.

„Nije dovoljno poći i dijeliti nego se traži srce pročišćeno od svakog interesa” (P. 217, 27. kolovoza 1648, Spisi, str. 340).

Misionarska smionost za Vinkovsku obitelj nije neka novìna. Ona je čak izvor i razlog postojanja svakoga njenog ogranka, no priznajmo da se trajno trebamo obnavljati, poglavito u načinu našeg rada. Neki od načina su još uvijek aktualni, drugi pak nisu. Smionost treba prolaziti kroz razlučivanje, jasno uočavanje i spremnost posložiti prioritete, jer ne možemo sve učiniti.

Misionarska smionost znači ponekad usuditi se ići bez jamstva za uspjeh projekta, znači usuditi se pokušati, kao što su to činili sveti Vinko i sveta Lujza, odgovarati na potrebe drugačije nego što se to redovito radi, po skromnim mjesnim inicijativama prilagođenima okruženju.

Misionarska se smionost već živi kada zajednice i članovi udruženja odlaze na periferije k braći i sestrama u čovještvu, koji su žrtve bijede i nepravde. Nastavimo zajedno ići putem misionarske smionosti…

Put povjerenja

Sveta je Lujza oslonila svoj život na vjeru u Boga koji je došao na zemlju. Dopustila je da je obuzme božanski život i imala je izuzetnu pobožnost prema Presvetom Trojstvu. Preporučala je često sestrama da smireno žive neku vrstu „samoispražnjenja“, da tako mogu primiti dah Duha Svetoga, oslonjene na povjerenje u Boga koji nam je blizu i koji je na izvjestan način jamstvo da ništa ne može poći po zlu.

„Ne znam da li se varam, no čini mi se da Naš Gospodin za opstojnost Družbe više želi međusobno povjerenje nego samu razboritost i da će upravo to povjerenje pokrenuti razboritost u konkretnim potrebama a da mi to i ne opazimo”. (P. 490, 8. kolovoza 1656, Spisi, str. 654).

Povjerenje u Boga je čin vjere koji iziskuje da ga hranimo meditiranjem Riječi Božje, molitvom šutnje, razmjenom iskustava, slušanjem onoga što nam kažu siromasi. No, povjerenje trebamo imati i jedni prema drugima.

Međusobno imati povjerenje dotle da u jednostavnosti znamo razmijeniti pitanja osobne vjere, svojih preokupacija, svojih ljutnji u sučeljavanju s tolikim patnjama svoje braće i sestara. Povjerenje u Boga i u druge gradi kuću na stijeni umjesto na pijesku. Povjerenje gradi bratsko prijateljstvo u krilu Vinkovske obitelji. Nemojmo se bojati uputiti se zajedno stazom povjerenja …

Slušanje, misionarska smionost i povjerenje stvarni su izazovi za naše doba koje najčešće počiva na: 

• manjku slušanja, zbog toga što se prednost daje monologu a ne iskrenom dijalogu, čemu treba pridodati rizik neučinkovitog pounutrašnjenja zbog prevelike doze informacija,
• smionosti paraliziranoj strahom od budućnosti,
• povjerenju prigušenom sumnjama.

Sveta nas Lujza uči suprotno od toga i kaže nam da se odlučno usmjerimo prema Gospodinu, da se prepustimo vodstvu Duha i da služimo na Isusov način. Poziva nas da se neprestano otvaramo, da oslobađamo unutarnje i vanjske prostore kako bismo sve više i više svi bili sposobni prihvaćati svoju braću i sestre, stranca, bolesnika, beskućnika…

„Duše koje su istinski siromašne i željne služiti Bogu, moraju imati veliko povjerenje da će ih Duh Sveti kada dođe u njih – ako došavši ne naiđe na nikakvo opiranje – učiniti prikladnima za izvršenje presvete volje Božje koja treba biti njihova jedina želja. … Duh Sveti će žarom svoje ljubavi uništiti zapreke božanskom djelovanju i utemeljiti zakone svete ljubavi, te dušama dati snagu da mogu djelovati…” (Usp. A. 25, Spisi, str. 999-1000).

Ako je svaka osoba dobro ukorijenjena u svome vlastitom identitetu, svojoj povijesti i životu, moguće je napredovati zajedno, doprijeti do kriznih mjesta, organizirati „temeljne zajednice” braće i sestara na način kako su činili sveti Vinko i sveta Lujza, to jest bezuvjetno se okrenuti služenju najsiromašnijima među nama.

Molimo i djelujmo, jer Gospodin ima hrabrosti slušati nas i dati nam svoje povjerenje.

Sestra Françoise Petit,
kći kršćanske ljubavi