Caritasov dom za žene i djecu žrtve obiteljskog nasilja „Sv. Ana“ već 30 godina pruža utočište i ruku pomoći najslabijima, ženama i djeci u trenucima njihove nevolje, nesigurnosti i straha za vlastiti život. Jubilarna obljetnica djelovanja obilježena je 2. listopada u Velikoj vijećnici ordinarijata Riječke nadbiskupije, a na njoj su uz djelatnike i osnivače sudjelovali i predstavnici Vlade, Primorsko-goranske županije, Grada Rijeke i odgojno-obrazovnih ustanova koje su uključene u rad Doma. Proslava jubileja bila je prilika za podsjećanje na problem nasilja u obitelji sa željom za izgrađivanjem društva bez nasilja. U tom je procesu važno pružiti sustavnu potporu i zaštitu žrtvama te kazniti počinitelje, rekli su sudionici. Dom danas ima kapacitet za 30 korisnika i trenutno skrbi za 28 žena i djece.

„Možemo reći da danas obilježavamo ovaj jubilej, ali ne možemo reći da slavimo“, rekao je riječki nadbiskup Mate Uzinić u uvodnim riječima, objasnivši kako problematika kojom se djelatnici Doma bave ne daje razloga za slavlje. Ipak, ostaje činjenica da Riječka nadbiskupija na tom polju pokušava pomoći te puno toga i čini za žene i djecu koja su korisnici Doma. Čestitao je djelatnicama i svim onim ženama koje su uz stručnu pomoć smogle snage okrenuti novu stranicu u svojim životima. „Nadam se da će nam i ovaj susret pomoći u hodu prema društvu i Crkvi u kojem neće biti nasilja. Ali i da će nas potaknuti da svatko od nas nešto i učini“, poručio je nadbiskup.

Ravnateljica Doma Željka Frković zahvalila je svima koji su pomagali radu Doma te dodjelom zahvalnica istaknula najvažnije institucije i ustanove. Zahvalnicu su dobili riječki nadbiskup Uzinić, ravnateljica Caritasa nadbiskupije s. Marija Faustina Kovačević, predstavnica Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike Suzana Diklić, zamjenica župana PGŽ Marina Medarić, gradonačelnik Rijeke Marko Filipović, ravnateljica OŠ Podmurvice Loredana Jakominić, ravnateljica Dječjeg vrtića Rijeka Davorka Guštin te prva ravnateljica Doma „Sveta Ana“ s. Suzana Samardžić koja je do 2020. vodila tu ustanovu. Svi su dobitnici uime ustanova kojima su na čelu potvrdili nužnost pomaganja Domu u zaštiti najslabijih.

Frković je podsjetila i na povijest Doma koji se početkom devedesetih formirao kao ustanova za pomoć ženama i djeci iz ratom zahvaćenih područja. Dom je osnovan u suradnji s austrijskim Caritasom, a tadašnji riječko-senjski nadbiskup Anton Tamarut za osnivača je imenovao nadbiskupijski Caritas. „Dolaskom mira prestaje potreba za zbrinjavanjem žena i djece prognanih i izbjeglih zbog rata, ali Dom je nastavio rad u novoj djelatnosti i postao utočište za žene i djecu – žrtve obiteljskog nasilja.“ Uz potporu resornog Ministarstva upisan je u upisnik ustanova socijalne skrbi te uposlio stručne osobe za rad s korisnicima. Uz stručni tim u radu s korisnicima oduvijek pomažu i volonteri, a redovito se obnavlja i uređuje prostor Doma. Dom danas djeluje na dvije adrese, na jednoj je uprava, savjetovalište i prostor za posjete i susrete, a ona u kojoj su smještene korisnice s djecom je tajna. „Vjerujemo kako ćemo i ubuduće nastaviti permanentno raditi na poboljšanju uvjeta rada, jačati stručnu djelatnost i duhovnu podršku jer želimo da ovaj dom još jače zasja i bude odmorište i mjesto opravka i nove snage ženama i djeci te im pomogne u ostvarivanju njihove slobode bez nasilja“, rekla je ravnateljica Doma Željka Frković.

Djelatnice, psihologinja Laura Pavičić, pedagoginja Sanja Borić i socijalna radnica Barbara Brničić pripremile su prezentaciju kojom su prikazale put korisnica od odluke da prijave nasilje do dolaska u Dom, života u Domu do konačnog cilja – osamostaljenja. „Željele smo pokazati što prethodi dolasku u dom, kako korisnice donose odluku i kakva su njihova očekivanja. Analizom rada Doma pitamo se jesmo li ispunili njihova očekivanja“, rekla je Pavičić. Prezentacija je ponudila i anonimna svjedočanstva korisnica koja su ukazala na poteškoće koje čekaju na putu osamostaljenja, ali i što ih je ohrabrilo i dovelo do toga da sada s djecom u miru žive.

Evidencija odlazaka korisnica pokazuje da se 30% korisnica osamostali, a 28% snađe uz pomoć prijatelja i rodbine, što je podatak koji potvrđuje uspješnost rada. Njih 6% premjesti se u druge ustanove, a 35% ipak se vraća zlostavljaču. „Pokazalo se da i duljina boravka u Domu utječe na način odlaska iz Doma, u obitelj u kojoj su bile zlostavljanje vraćaju se korisnice koje su kraće boravile u Domu“, rekla je Pavičić. „Nas pak ohrabruje podatak da se ipak 2/3 korisnica ne vraća zlostavljaču“, zaključila je.