Kroz cjelokupnu povijest spasenja čovjek je čeznuo vidjeti Boga. To traganje duboko je upisano u ljudskoj nutrini. Kroz povijest spasenja, čovjek je znao da Bog mora imati srce. Ne ovo ljudsko već, u prenesenom značenju, milosrdno i dobro srce. No, također, znali su da Bog mora imati lice, odnosno osobnost. „Upravo danas slavimo kada je utjelovljena Božje riječ postala čovjekom, ušla u našu povijest s našim ljudskim licem, nama u svemu slična osim u grijehu“, istaknuo je na početku.

Čovjekova želja da vidi i susretne lice Božje, tako je velika, da starozavjetni molitelji to izriču na razne načine. „Moje mi srce govori: ‘Traži lice njegovo’. Da, lice tvoje, o Jahve, ja tražim. Ne skrivaj lica svoga od mene“. Ili pak na jednom drugom mjestu: „Tražite Jahvu, tražite svagda lice njegovo“. Bog je odgovorio na ove vapaje čovjeka i iznenadio ga uzevši njegovo lice. Ova istina postaje ‘kamen spoticanja’ za mnoge. Nevjerojatno je da Bog dolazi čovjeku na takav način. Nevjerojatno je da se Bog toliko ‘ponižava’. Zbog toga mnogi nisu uspjeli prihvatiti Boga koji je došao čovjeku ususret s njegovim obličjem i licem. No, Bog nije samo uzeo jedno lice: „On je uzeo lice svakoga čovjeka na Zemlji. Od tada je i naša obveza da tražimo Boga, prije svega, u licima ljudi, te da ga prihvaćamo, služimo mu i ljubimo ga u liku brata i sestre s kojima živimo, koje susrećemo“, rekao je.

„Istina, ovakav Bog je iznimno zahtjevan i zato ga je teško prihvatiti jer on može biti gladan i žedan, gol i bos, bolestan i u tamnici. Mnogima bi bilo lakše da je Bog samo u hramu gdje mu se jednostavno dođe, pomoli, zahvali, pokadi i prinese žrtva te s mirom ide dalje, ali od kada je Bog postao čovjekom, to više nije dovoljno da bi netko bio dobar vjernik“, kazao je nadodavši da nije uvijek lako prepoznati Boga u licima bližnjih, pogotovo onih koji su nam antipatični jer se i s takvima se Bog poistovjetio.

Nadalje, Isus se poistovjetio sa svim progonjenim kršćanima, ali ne samo s kršćanima. „U prispodobi o Posljednjem sudu jasno se vidi da se poistovjetio sa svakim čovjekom, napose s onima koji su potrebiti i koji trpe“, kazao je.

Već na početku Isusova života, njemu i njegovoj majci, se dogodilo da su ima vrata bila zatvorena. U svratištu za njih nije bilo mjesta. Ljudi Bogu nisu otvorili vrata te ga nisu prepoznali u licima potrebitih. „Kad slušamo evanđeosko izvješće da za Svetu obitelj nije bilo mjesta u kući i da su morali završiti u štali, uhvati nas žalost, a možda i bijes prema tim ljudima koji su im, u tako teškoj situaciji, uskratili gostoprimstvo. Svi se lako uvjerimo da mi ne bismo nikada tako postupili. S druge strane smo sigurni da se to nikada ne bi dogodilo da su Betlehemci znali da se tu radi o Mesiji, o Bogu. To je nažalost nešto što se prečesto ponavlja i u našem životu. U nesposobnosti da prepoznamo Boga u potrebitim ljudima indiferentno ih zaobiđemo, ili ih se ‘fino’ riješimo šaljući ih negdje drugdje. No, naš Bog, kada nešto moli, nikada se ne pokazuje u moći i veličanstvu. Zna da bi svi tada bili vrlo darežljivi i ‘fini’. Ali kako bi se onda moglo znati tko je uistinu čovjek srca i dobrote, a tko nije?“, upitao je.

U Evanđelju Isus u više navrata upozorava pojedince kada nešto rade da bi samo bili viđeni ili pak radi svojih sitnih interesa. Ta djela nisu izričaj prave ljubavi. Iz tog razloga Bog se uvijek ukazuje u ljudskom liku, često bijednika i siromaha, i ostavlja svakoga posve slobodnim da mu iskaže ili ne iskaže ljubav. No, odbijajući iskazati ljubav i milosrđe potrebitoj braći i sestrama, odbijamo Boga i osiromašujemo sami sebe. Često puta ti potrebiti mogu biti čak naši ukućani s kojim živimo pod istim krovom.

„Božić nam je uvijek iznova poziv da budemo pažljivi na prisutnost Onoga koji nam dolazi u licu čovjeka, često puta neprivlačna našoj naravi. Samo čisto srce ispunjeno ljubavlju i milosrđem, postaje sposobno prepoznati Boga u licima braće i sestara“, zaključio je nadbiskup zaželjevši svima Božić koji će biti obilježen djelima milosrđa prema braći i sestrama koji su u potrebi.

Riječ zahvale svima koji su pridonijeli ljepoti slavlja uputio je župnik don Ante Mateljan. Misno je slavlje animirao je Mješoviti prvostolni zbor sv. Dujma uz orguljašku pratnju mo. s. Mirte Škopljanac Mačina, a pod ravnanjem kapelnika splitske prvostolnice mo. Šime Marovića.