Šumeće, (IKA) – Svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije Stjepan Sokolović proslavio je svoju zlatnu misu – 50 godina svećeništva pod geslom „Gospodin je pastir moj, ni u čem ja ne oskudijevam” (Ps 23) u zajedništvu s desetak svećenika, među kojima je bio generalni vikar Đakovačko-osječke nadbiskupije mons. Ivan Ćurić, u nedjelju 17. lipnja u svojoj rodnoj župi Pohođenja Blažene Djevice Marije u Šumeću kod Slavonskog Broda.
Na misi je propovijedao župnik i upravitelj Gospina svetišta u Aljmašu Ante Markić. Ocrtavajući život i djelo zlatomisnika, naglasio je kako je od svoje mlade mise koju je slavio 14. srpnja 1968. u Šumeću dosad služio više od 18.500 misnih slavlja. Posvjestivši kako je svećeništvo odgovor na Božji poziv, služenje Bogu koji je vječan i vjeran, ustvrdio je da je tu zlatomisnik služeći vjerno i požrtvovno Bogu i ljudima kroz pola stoljeća ostavio velikog traga. „O zlatni jubilej veže se i zlatna boja, a zlatna boja je ne samo boja vječnosti već i sunca i sunčane svjetlosti. I za svećeništvo možemo reći da donosi ljudima sunce, svjetlo nade i smisla na životnom putu, jer im donosi Krista koji je svjetlo svijeta i sunce pravde. Ma, tko može donijeti više svjetla od onih koji navještaju Evanđelje, dijele milosti sakramenata”, rekao je među ostalim propovjednik. Dodavši kako tim slavljem žele Gospodinu zahvaliti za zlatomisnikovih 50 godina djelovanja u brojnim župama u kojima su mnogobrojni djeca, mladi, odrasli vjernici preko njega smjelo primili Božje svjetlo, pozvao je vjernike da mole za nova duhovna zvanja tako potrebna Crkvi.
Zahvalivši Bogu na svojim roditeljima, rodbini, svećenicima, redovnicama s kojima je surađivao, svojim župnim suradnicima, dobrom zdravlju, zlatomisnik je posebno Bogu zahvalio na mnogim mladima koje je poslao u duhovni poziv, a posebno na njih osmero koji su ustrajali i danas su svećenici i redovnice. Među njima su trojica svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije: generalni vikar Ivan Ćurić, dr. Stjepan Radić i Ivica Martić, zatim s. Paola Kljajić, domaća kćer, i njegova nećakinja Iva Slivka, misionarka u Brazilu, koji su bili na slavlju. Zahvalio je svojim župljanima na dobroj suradnji, poručivši im da ih sve nosi u svome srcu.
Čestitke zlatomisniku uime nadbiskupa Đure Hranića i umirovljenoga Marina Srakića, uputio je mons. Ćurić. Naglasivši kako su ponosni na njega, jer je doista bio pravi pastir svojih vjernika, uime župljana čestitke su uputili Zlatko Hnatašen iz Šumeća i Antun Brzić iz Kaniže. Slavlje je pjevanjem uveličao zbor domaće župe iz Šumeća i zbor iz Oprisavca predvođen prof. Jasnom Stajić. Među šestotinjak vjernika isticali su se djeca i mladi odjeveni u svečane narodne nošnje. Slavlje je poslije mise nastavljeno uz zajednički ručak za obiteljskim stolom u Mjesnom domu, koje je vodio grkokatolički župnik u Kaniži vlč. Nikola Stupjak, a pjevanjem uveličao Berde band. Koliko je među vjernicima bio omiljen dalo se prepoznati i po velikom broju gostiju, njih oko pet stotina, koji su došli ne samo iz njegove rodne župe u Šumeću nego i iz Petrovaradina i Oprisavaca. Šumećani i Kanižani okitili su kako oltar tako i Mjesni dom najljepšim slavonskim ručnim radovima.
„Bio je istinski pastir svojih vjernika, imao je koncilski pristup u svom svećeničkom radu, pokazivao osjetljivost za običaje kraja u kojem je služio, znao je privlačiti u crkvu kako djecu i mlade tako i odrasle vjernike, osnivao je zborove koji su bili i veliki i kvalitetni, puno je vrijednoga i lijepoga zasijao, bio je nesebičan, vrijedan, odgovoran, mudar, intelektualan, kao istinski Božji izaslanik iza sebe je ostavio trag čovječnosti, ljubavi i zajedništva…”, rekli su među ostalim o zlatomisniku mons. Ćurić, sibinski dekan Tomislav Vlaović, s. Anastazija Pitka, provincijalna glavarica sestara bazilijanki te predstavnici rodbine i njegovih prijašnjih župa iz Petrovaradina i Oprisavaca.
Zlatomisnik Sokolović rođen je 16. kolovoza 1943. godine u uzornoj katoličkoj obitelji oca Vinka i majke Kate, rođene Klem, koji su uz njega imali još šestero djece, od kojih je dvoje umro kao mali. Osnovnu školu pohađao je u Šumeću, Bebrini i Slavonskom Brodu, sjemenište na Šalati i licej u Đakovu. Teologiju je završio u Đakovu gdje je na Petrovo 1968. zaređen. Prvi dekret bio je služba župnog vikara u Valpovu, ali nakon par dana postaje župnikom u Petrovaradinu. Kada su se franjevci povukli s tekijskog svetišta imenovan je suupraviteljem svetišta zajedno sa Stjepanom Milerom, gdje je ostao osamnaest godina. Posebno je bio prepoznatljiv njegov rad s studentima kroz razgovore, tribine, posebne mise za njih. S raznim protestantskim skupinama djelovao je ekumenski, često držao predavanje njihovoj (zajedničkoj) srednjoj školi u Novom Sadu. Puno je truda ulagao u kvalitetu liturgijskog pjevanja te su u to vrijeme u župnom zboru bili vrhunski glazbenici. Mladi su imali svoj poseban zbor te su na svojim poldnevnim misama oni pjevali i svirali na gitarama i sintovima. Iz Petrovaradina dolazi 1986. u župu Krista Kralja u Brodski Varoš, koja je tada bio velika župa Slavonskobrodskoga dekanata. Okolnosti su bile pogodne te je kupio teren na Budainci i formirao župu Bezgrešnog Srca Marijina i teren u Vinogorju gdje je formirao župu Uznesenja BDM. U to ratno vrijeme bilo je teško, ali su župe zaživjele te je imenovan prvim upraviteljem tih župa, u kojima je djelovao punih devet godina. Godine 1994. imenovan je za župnika u Oprisavcima, gdje se zauzeo na uređenju crkve, župnog stana i dvorišta koji su u Domovinskom ratu bili teško oštećeni. Isto je to poduzeo i u filijalama u Trnjanskim Kutima i Poljancima. Tu je u svom pastoralnom radu surađivao s vjernicima osamnaest godina. Kada je godine 2013. njegova rodna župa u Šumeću ostala bez župnika, imenovan je na tu službu.