Prije 40 godina socijalist Bettino Craxi postigao je ono što su uzalud pokušavali dvanaest demokršćanskih i katoličkih premijera prije njega: konkordat između Republike Italije i Vatikana. Craxi je s kardinalom Casarolijem Lateranski konkordat, koji je Mussolini potpisao 1929., prilagodio uvjetima u demokratskoj Italiji i novoj slici postkoncilske Crkve. Time su njih dvojica crkveno-državne odnose u zemlji s najvećim brojem katolika u Europi postavili na nove temelje.

„Država i Katolička Crkva su neovisne i suverene svaka u svom vlastitom poretku. Obje su predane međusobnoj suradnji za promicanje čovječanstva i općeg dobra“, rekao je Casaroli, sažimajući duh sporazuma. Vjera i Crkva su „društvena stvarnost u pluralnom društvu“.

Više ne ovisi o odobrenjima vlade

Za Crkvu je to značilo novu neovisnost s pravima i obvezama: više nije ovisila o odobrenju vlade, primjerice u kadrovskim pitanjima. Od tada crkveni vrh slobodno imenuje biskupe, a da ne pita državu. A za crkvene pastire prisega na lojalnost koju su ranije davali bila je lojalnost državi. Umjesto 45 članaka iz 1929. godine, novi je konkordat sadržavao samo njih 14. Neke odredbe bile su jednostavno nepotrebne, poput obvezne molitve za kralja.

Posljedice Koncila bile su drastičnije, poput otvaranja vjerskim slobodama ili odnosa Crkve prema državi. Stoga je zastario članak 1. Lateranskog ugovora prema kojem su „katolička, apostolska i rimska vjera jedina državna vjera“. Ubrzo je i Italija sklopila sporazume s Valdežanima i drugim zajednicama.

„Sveti karakter“ Vječnog grada Rima – kao papinog biskupskog sjedišta i središta katoličkog svijeta – kako je Lateranskim konkordatom ustanovljen „u ime Presvetog Trojstva“ također je bio zastario. Potom je sažeto rečeno da Italija priznaje „posebnu važnost koju Rim ima za katolike kao biskupsko sjedište pape“.

Nasljeđe Lateranskih ugovora

Ugovor iz 1984. („L’accordo di Villa Madama“, poznat također kao „nuovo concordato“, ili „concordato bis“) ipak je zadržao značajne dijelove Lateranskih ugovora. Godine 1929. time je okončano neprijateljstvo između Svete Stolice i ujedinjene talijanske države, koja je 1870. okupirala Papinsku državu. Lateranski ugovori stvorili su suverenu državu Vatikan i nadoknadili papi gubitak Papinske države. Zauzvrat, papa je priznao Kraljevstvo Italije s glavnim gradom u Rimu i proglasio teritorijalni sukob riješenim.

Vjeronauk je također reorganiziran 1984. godine. Dok je prije bio obvezan predmet, sudjelovanje je tada postalo na volju. Načelno je zadržana konvencija o bračnom pravu prema kojoj su – za razliku primjerice od Njemačke – crkveni brakovi valjani prema građanskom pravu. Uvedena je i vrsta „crkvenog poreza“: porez od 0,8 posto, koji je obvezan za sve, pa tako i za nevjernike, a može se namijeniti Crkvi ili u druge dobrotvorne svrhe.

Eho na reviziju Konkordata u početku je bio podijeljen. Neki su to vidjeli kao veličanstveni završetak osnivanja sekularne države započetog Risorgimentom iz 1870., kako je Craxi naglasio prilikom potpisivanja. Drugi su ga smatrali „instrumentom harmonije“.

Pohvala pape Benedikta XVI.

Benedikt XVI. kasnije je hvalio „zdravu sekularnost“ kojom je revizija pridonijela suradnji u pluralnom društvu i zajamčila vjersku slobodu. Papa Franjo je također govorio o „pozitivnoj sekularnosti“. Dijele se osnovne vrednote u pitanjima kao što su ljudsko dostojanstvo, obitelj, solidarnost i mir te se zajedno radi za dobrobit zemlje.

Iako nisu razriješeni svi crkveno-državni sukobi u Italiji, obje strane danas hvale dobru suradnju – koja je sada vidljiva čak i u kaznenim procesima. Njegovo obnašanje službe ne bi bilo moguće „bez velikodušne dostupnosti i suradnje talijanske države“, rekao je papa Franjo ubrzo nakon preuzimanja službe rimskog biskupa. Nasuprot tome, Italija u Crkvi uvijek nalazi „najboljeg saveznika“ za promicanje društva.

Vatikan i Italija također ovise o ovoj suradnji u pogledu sljedećeg velikog zajedničkog projekta: kada će 35 milijuna hodočasnika doći u Vječni grad Rim u Svetoj godini 2025., izvijestila je KNA.