S. Veronica podsjetila je da se u pastoralu osoba s invaliditetom ponajprije radi o “brizi za utjelovljenu osobu, koju treba pratiti u konkretnosti njezina iskustva osobe s vlastitim dostojanstvom, pozivom i poslanjem, odnosno subjekta koji je aktivan i odgovoran za djelo evangelizacije i spasenja”.

Kako je naglasila, inkluzija (uključivanje) je mjesto na kojemu počinje vjerski odgoj osobe. Osoba s invaliditetom, samim time što je osoba, aktivni je subjekt koji postupno ostvaruje svoj vjernički život unutar crkvene zajednice i sa svojom obitelji. Temu uključivanja osoba s invaliditetom sagledala je u svjetlu dokumenata sveopćeg crkvenog učiteljstva nakon Drugoga vatikanskog sabora te kroz pregled glavnih smjernica koje su vjernicima ponudili posljednji pape i katehetski tekstovi. S pedagoško-pastoralnom osjetljivošću, ponudila je razvoj glavnih koncepata i korake inkluzivnog pastoralnog procesa s predviđenim mjerama koje ne uklanjaju samo arhitektonske barijere, nego i predrasude.

“Invaliditet u svim svojim oblicima izaziva kršćansku zajednicu. To je prilika za zajednicu da sva građanska i crkvena društva učini sve više uključivima, te prihvati svijet osoba s invaliditetom i njihovih obitelji, kao i same udruge i njegovatelje, jer nitko nije pozvan ostati sam”, zaključila je s. Veronica.