Na početku izlaganja o. Bilić je kao okosnicu predavanja postavio tri pitanja: što današnji svijet požudno traži, a što pobožno kontemplira; po čemu ja mogu prepoznati Sina Božjega te kakvo je moje predanje Bogu?

Polazeći od tih pitanja predavač je pojasnio kako na početku izvještaja o Isusovoj muci u Markovom evanđelju, 14 i 15 poglavlje, dobivamo odgovor na pitanje što su požudno tražili glavari svećenički: da na prijevaru uhvate i ubiju Isusa pazeći pritom da ne izazovu pobuni u narodu. Odgovor na pitanje što kontempliraju žene koje su služile Isusu u njegovom zemaljskom životu, dopratile ga do Jeruzalema i ostale uz njega unatoč mučnom sudskom procesu, prestrašnoj muci i užasnoj smrti na križu nalazimo na kraju 15. poglavlja: one kontempliraju kamo je Isus položen, znaju za kamen na grobnim vratima, vidjele su Josipa Arimatejca iz Vijeća, vjerne su mrtvom Isusu i dalje mu služe, pomazat će Pomazanika.

Govoreći o času Isusova raspeća o. Bilić je rekao kako jedino Markovo evanđelje donosi točan sat Isusove smrti na križu: „A bijaše treća ura kad ga razapeše“ (Mk 15, 25). Trenutak Isusove smrti na križu prate dva Isusova krika. Prvi je Isusova molitva psalma 22. „Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio“, a drugi krik u Markovom evanđelju ne sadrži Isusov govor, no prema Lukinom evanđelju Isus je rekao „U tvoje ruke…“ ili pak prema Ivanovom evanđelju „Svršeno je“. I jedan i drugi krik, pojasnio je predavač, prati nerazumijevanje bližnjih koji ne razumiju Isusove riječi ili pak ga izruguju govoreći kako „Ne može sebe spasiti“ (Mk 15,31) „Gospodin Isus je na mnogo mjesta u svome životu pokazao da itekako može sebe spasiti. Ali kada kaže ‘Oče u ruke tvoje predajem duh svoj’ onda je to samo dosljedno predanje do kraja. Ja sebe neću spasiti. Ne što ne bih mogao nego Oče to ostavljam tebi“, kazao je o. Bilić i dodao kako odgovor na prvi Isusov krik, na molitvu 22. psalma „Zašto si me ostavio?“ treba tražiti u razlogu: ne „zašto“ nego „za što“. Odgovor na to pitanje je Uskrs.

U trenutku Isusove smrti evanđelje po Marku jedino nam donosi „ključnu rečenicu gdje jedan stranac, satnik, gleda Isusovu smrt, način kako je Isus izdahnuo, što ga dovodi do biti kršćanske vjere: ‘Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!’“, istaknuo je o. Bilić i dodao: „to je središnja istina kršćanske vjere o Isusu Kristu koji je pravi Bog i pravi čovjek“.

U nastavku izlaganja o. Bilić predstavio je kompoziciju središnjeg dijela Markova izvještaja o Isusovoj muci zaustavivši se posebno na pitanju „Tko je izdao Isusa?“. Pojasnio je kao su to Isusovi učenici koji su u strahu pobjegli, s Petrom koji ga je zanijekao, potom Juda koji ga predaje svećeničkim glavarima, zatim Pilat koji je razumio da ga predaju iz zavisti, ali je ipak popustio zahtjevu svećeničkih glavara, saduceja, pismoznanaca i starješina narodnih na čelu s Velikim svećenikom. O samoj riječi „predati“ koju koristi Marko predavač je rekao: „ta riječ koja je strašna i upućuje na izdaju, u isti mah, i u hrvatskom jeziku, označava vrlo pozitivno programatsko Isusovo predanje“ Bogu Ocu i njegovom promislu otkupljenja čovjeka po Isusovoj žrtvi života.

Vrhunac Markova evanđelja, nastavio je tumačiti predavač, je u tome što dobro oslikava zašto je Isus osuđen. Na početku svog javnog djelovanja Isus govori da se njegovim dolaskom „približilo Kraljevstvo Božje“ Mk 1,15, a isti termin „približio se moj izdajica“ upotrijebit će Isus još samo u Getsemanskom vrtu. Opisujući pak postupak suđenja, pojasnio je o. Bilić, evanđelist Marko je vrlo dosljedan u tome da prokaže lažne, naručene i neusklađene svjedoke protiv Isusa. Pa i sam Isus, zbog takvih svjedočanstava ne odgovara na te optužbe ni Velikom svećeniku, ni Pilatu.

Isus odgovara Velikom svećeniku tek kada ovaj preuzima odgovornost, istupa i pita ga o njegovom mesijanskom poslanju: „Veliki ga svećenik ponovno upita: ‘Ti li si Krist, Sin Blagoslovljenoga?’ A Isus mu reče: ‘Ja jesam!’ (Mk 14, 61 – 62), na što će ga optužiti i osuditi za hulu.“ Kod Pilata pak, nastavio je predavač, ne postavlja se više pitanje mesije nego optužba ima političke konotacije: Isus kralj ugrožava rimsku vlast. Ova optužba o Isusu kao židovskom kralju dovodi nas do najdirljivije, najdublje i najtužnije teološke spoznaje, pojasnio je o. Bilić rekavši: „Pa tko je kralj Božjega naroda? To znaju svi svećenici, svi pismoznanci, to znaju sve starješine i vođe naroda, to zna sav pobožan svijet u Svetom pismu. Sve od kada su prešli preko Crvenoga mora i zajedno s Mojsijem zapjevali pjesmu veličanja onoga što se dogodilo, svi zajedno završavaju: ‘Gospodin je kralj, uvijek i dovijeka’. Dakle, oni svoga kralja, koji se do kraja ponizio, predaju da bude ubijen. I još ga zbog toga i optužuju i to im je razlog da ga daju ubiti. Njegova službena krivnja napisana na križu je: zato što je on kralj Božjega naroda. Evo tako se je Bog do kraja predstavio u svojoj dobroti, u svojem milosrđu, a oni ga smišljeno odbacuju“.
Na kraju izlaganja o. Bilić je govorio o Kristovoj duhovnosti, njegovoj svjesnosti, otvorenosti i spremnosti na smrt o kojoj govori na više mjesta. No, Isus naviješta i vlastito uskrsnuće s pouzdanje u Boga Oca koji spašava ljudski rod po njegovoj žrtvi.

Završno je potaknuo okupljene da u ovom tjednu, a posebno na Cvjetnicu koja je pred nama, dublje ulaze u otajstvo Isusove muke i smrti, da im pitanja s početka predavanja budu poticaj na promišljanje što današnji svijet požudno traži, kao glavari svećenički na početku 14. poglavlja Markova evanđelja, a što pobožno kontemplira, kao na kraju žene koje gledaju Isusovo raspeće i Isusov grob. Podsjetio je okupljene i na drugo pitanje, po čemu ja u svom životu prepoznajem Sina Božjega, kao satnik koji vidjevši kako je Isus izdahnuo dolazi do središta kršćanske vjere. I treće pitanje koje je o. Bilić stavio pred okupljene da promišljaju je pitanje vlastitog predanja Božjoj volji, baš kao i Isus koji, iako izdan, to prihvaća podložan Božjem naumu.