Mise je predslavio u suslavlju s domaćim župnikom fra Ivicom Jurišićem. U propovijedi je o. Dadić istaknuo važnost prisutnosti Duha Svetoga u životu vjernika, jer On daje snagu i ohrabrenje „da se ne stidimo reći koje su to kršćanske vrednote i zašto se mi u ovom svijetu u zalažemo. Navodno, u svijetu u kojem živimo postoje moderni stavovi, a ja vam kažem: da se Isus Krist utjelovio jučer, iste vrednote i sve ono što je naviještao bi ponovio, ne bi ništa od toga otklonio. Stao bi iza svega što je govorio, jer valjda je Bog znao da će doći i ovo vrijeme, da će ono nositi poteškoće, ali je računao da će biti nas koji ćemo biti sposobni stati iza tih vrednota“.

Upozorio je da je teret vjernika u onome kako ih svijet poima. „Godi nam pljesak, pozornost, pohvale da smo mudri, da smo prilagodljivi, da znamo saviti kičmu, jer ovaj svijet najviše voli beskičmenjake. Nitko ne voli ljude koji imaju savjest jer oni uznemiravaju. Bez njih sve je idealno, a u nama nema Duha Božjega. I pitamo se ‘zašto depresija, zašto osamljenost’“, istaknuo je. 

U tom kontekstu propovjednik je naglasio da kršćanin ne može biti sam, „jer je Bog u njemu, a onaj koji je s Bogom je bogat, onaj koji je bogat, Boga ima u sebi. Onaj koji je prazan siromašan je, jer nema Boga u sebi.“ O. Dadić je naglasio da vjernici pokušavju dostići razinu na kojoj će se obogatiti, no to ne podrazumijeva da će imati više Boga u životu. 

„Važno je sagledati život Crkve, Kristovih učenika, prvih apostola, način na koji su živjeli. Oni su do trenutka dok nisu primili Duha Božjega sve prošli: i grešnost, i slabost, i da nemaju kičme i da se ne mogu suprotstaviti. No kad su primili Duha Svetoga sve to je iz njihovih života nestalo. Nastavili su se susretati, moliti, slaviti Boga, ispunjat se snagom Duha Božjega, i tako su bili spremni i sposobni izaći u svijet, progovoriti i svjedočiti. To je ono na što smo pozvali. Pozvali smo svjedočiti ljubav, ali da bi čovjek mogao svjedočiti kršćansku ljubav, potrebno je sveta misa, puno molitve u obitelji, ali i u samoći susresti se s njim, osjetiti ga u svojoj blizini kako nam odgovara na pitanje tko smo, od čega smo sazdani, što je važno, a kad progovara Duh Božji događaju se čudesne stvari. Sretni smo, blagoslovljeni smo te ispunjeni i radosni, a to se ne može sakriti. Ne može se sakriti sretan čovjek“, rekao je o. Dadić. 

„Ima li kršćanskog života koji ne svjedoči radost? Nema, jer nema straha u kršćanskom u životu. Ima povjerenja u Boga da će On uvijek na dobro dobro izvesti život onih koji su Njegovi. A mi smo Njegovi.“ Istaknuo je da je za to potrebno pustiti Duha Svetoga u život. No to se može i odbiti i to, dodao je, činimo svakodnevno. „Ne želimo da nas vodi Duh Sveti, ne želimo da bude prisutan u našem životu, jer nam je važnije naći naš ‘ja’. ‘Ja’ imam što reći ovom svijetu, a ne dopuštam da Bog nešto rekne preko mene. No moj život treba biti svjedočenje Boga i njega ovom svijetu i kad to bude, imat ćemo sasvim drugačije živote. Živjet ćemo u sasvim drugačiju stvarnost“, naglasio je propovjednik. 

To je o. Dadić potkrijepio kratkom pričom o dvojici braće, od kojih je jedan imao obitelj, a drugi ne. Imali su zajedničke posjede. Jedne godine posijali su pšenicu koja je dobro rodila, a rod su podijelili bratski na pola. Navečer se oženjeni brat sa svojom obitelji pomolio i večerao, a onda počeo razmišljati o svom bratu koji nema obitelj i kako mu je njemu veća potreba. Otišao je i iz svog hambara odnio rod u hambar brata. Drugi se, pak, brat u svojoj kući pomolio, večerao i razmišljao kako je njegovu bratu potrebnija pšenica jer ima obitelj. Ustao je i uzeo je iz svog hambara i odnio u hambaru svoga brata. Ujutro su našli sve, kao da se ništa nije dogodilo. 

„Takve su stvari događaju u životima onih kroz koje progovara Bog, njegova ljubav. Ne misli čovjek o sebi, nego o drugome. Kad svi tako živimo, ništa nam ne može nedostajati“, ustvrdio je propovjednik te naglasio da ljudi puno toga nedostaje zato što misle samo o sebi. „To je ono što bismo na svetkovinu Duhovi trebali posvijestiti. Duh Sveti bi u našem životu trebao drugačije progovoriti jer naš život s Duhom Svetim i bez njega ne može biti isti. Hoćemo li dozvoliti da progovori u nama“, upitao je o. Dadić na kraju propovijedi.

Tijekom mise u Geislingenu o. Dadić je krstio Liam Majer, treće dijete u obitelji Davida i Barbare Majer. Pohod o. Dadića prvi je takve vrste provincijala zajednicama u Geislingenu i Göppingenu koje su od 30. rujna 2012. povjerene pastoralnoj skrbi Franjevačkoj provinciji Bosne Srebrene i od početka ih vodi fra Ivica Jurišić.