Program je počeo zajedničkom molitvom Zlatne krunice i litanija Srcu Isusovu, a koju je predmolio župni vikar fra Pavle Ivić.

Nakon molitve uslijedio je nagovor predvoditelja trodnevnice fra Ivana Hrkaća koji je misao zadržao na darovima Duha: blagost, uzdržljivost i vjernost. „U molitvi Zlatne krunice zazivamo Krista kao onoga koji je ‘blaga i ponizna srca’. Pristupiti njemu znači upoznati blagost kojom moramo biti poučeni. Dobar simbol blagosti jest svijeća. Ona izgara, ali daruje svjetlost i toplinu. Ako želimo biti blagi, morat ćemo izgarati iz ljubavi, a tada ćemo onima kraj nas darivati i toplinu i svjetlost“, rekao je fra Ivan nastavivši kako ćemo posve drugačije reagirati ako u svojoj blizini umjesto svijeće naiđemo na petardu. „Petarda budi strah, jer ako se upali, može te ozlijediti, ona buči, stvara eksploziju. Posve je suprotna od svijeće. A naši razgovori s našim ukućanima, prijateljima, kolegama na poslu, više nalikuje petardi, a manje svijeći te gledamo hoće li netko planut i puknut ili ne“, pojasnio je fra Ivan dodavši kako se blagost može razumijevati i kao nježnost.

„Danas živimo u svijetu reklama. Gotovo ne možete proći gradom ili upaliti televizijski prijamnik, a da ne vidite neku reklamu za meku i nježnu kožu. Izmislili smo kreme za nježnu kožu, ali kao da nismo prihvatili milost Duha Božjega koja će nas učiniti nježnima, blagima. Mi smo pozvani, obučeni u nutarnju ljepotu Duha Svetoga, biti melem u životu po kojem će Bog djelovati na druge“, istaknuo je fra Ivan te upotrijebio sliku ruže koja ima svoj cvijet i svoje trnje na stabljici. „U našim odnosima s drugima mi ponekad gledamo samo cvijet, a ponekad samo trnje. Zato što nekoga ne možemo prihvatiti čini nam se da u životu te osobe ima samo trnje, a nedostaje ljepota cvijeta. Bilo bi dobro u ovoj duhovnoj obnovi sebi priznati koga to ja u svom životu vidim samo kao trnje, a ne i kao cvijet“, zapitao se fra Ivan povezujući tu usporedbu sa životom sv. Franje koji se u borbi s tjelesnim napastima bacio u trnove ruže budući da je mislio da grubošću može izliječiti sebe. „U trenutku kad se Franjo bacio u trnje, trnje s ruža je nestalo. Kao da mu je Gospodin tim događajem posvijestio da se on ne želi objavljivati kroz grubost, nego kao Bog nježnosti. Bog ne želi kažnjavanjem doći do tvoga srca, nego po blagosti i nježnosti“, rekao je fra Ivan.

„Blagost podrazumijeva imati srce Samarijanca koji ranjenom neznancu previja rane i brine se za njega. Blagost pretpostavlja brigu za ranjenike. A koliki su samo ranjenici oko nas“, naglasio je propovjednik podsjetivši kako se blagost živi i kao sol zemlje i svjetlost svijeta jer u nježnosti je snaga.

U nastavku nagovora predvoditelj duhovne obnove zadržao se na uzdržljivosti ističući kako Katekizam Katoličke Crkve za uzdržljivost kaže da je ona odricanje od nečega svoga kako bi se suobličili Kristu i bili spremni za kraljevstvo nebesko. „Mi toliko puta robujemo svojim sebičnostima. Potrebno je umrijeti sebi kako bi davao život onima oko sebe. Zato je važno znati biti uzdržljiv od grijeha. Pokazati uzdržljivost od svojih ovisnosti o mobitelu, društvenim mrežama, slatkišima. Svoje ovisnosti najčešće prokazujemo u svojim opravdavanjima. Čim se opravdavaš nešto je krivo“, obrazložio je fra Ivan istaknuvši post kao izvrsni oblik uzdržljivosti. „Našu uzdržljivost hranimo postom. Postom mi sebe tjelesno oslabimo, ali se duhovno jačamo. U postu učimo kruh piti, a vodu žvakati. Mijenjamo navike našega života“, pojasnio je fra Ivan osvrćući se na vlastito iskustvo sudjelovanja u seminaru molitve, posta i šutnje. „Taj seminar ogoli. Vidiš sebe u skroz drugom svijetlu. Nema tamo priče. Čuješ poglede, čuješ lomljenje kruha, odgutaje sustolnika, kruljenje u stomaku. Kao da kroz sve to upoznajemo sebe i spoznajemo da nam se valja uzdržavati od naših nagona, naše divljine“, rekao je fra Ivan.

Pred kraj svojeg promišljanja predvoditelj se zadržao na daru Duha vjernosti koji izrasta iz vjere. „Kad vjerujemo darujemo srce. Zato se povjerenje usko veže uz dragocjene odnose braka i prijateljstva. U braku se pred Bogom obećava vjernost, i to u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti. Još je i lako biti vjeran dok je sve dobro, ali čim krene nešto zlo, kako lako padamo“, naglasio je fra Ivan spomenuvši i problem nevjernosti u brakovima. „Uzor naše vjernosti jest Bog. Bog je vjeran svojim obećanjima, a mi ljudi padamo u nevjernosti. To je tako jasna slika apostola koji govore o vjernosti Učitelju, ali postaju vjerni tek po silasku Duha Svetoga. Zato nam je potreban Duh Božji koji nas podsjeća da se vjernost Bogu svjedoči u našoj svakodnevnoj vjernosti. Dao Gospodin da i mi jednom čujemo njegov jasan glas: ‘Valjaš slugo dobri i vjerni, u malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti!’“, zaključio je fra Ivan.

Poslije razmatranja uslijedilo je euharistijsko slavlje koje je u koncelebraciji sa župnikom fra Bojanom Rizvanom, župnim vikarima fra Pavlom Ivićem i fra Andrijom Bilokapićem predvodio fra Ivan Hrkać. U homiliji fra Ivan je naglasio kako je naš vodič života Riječ Božja. „Mi bismo voljeli kad bismo mogli pitati Isusa dokle smo došli u našem hodu vjere. Idemo li dobro ili smo zalutali. Ali Krist nam uvijek odgovara kao i ovom pismoznancu, pozivajući nas na čuvanje zapovijedi ljubavi i prema Bogu i prema bližnjemu“, rekao je fra Ivan te ohrabrio okupljene da uvijek nastoje Božjom riječi ispreplesti svoje odnose i tako objaviti drugima da su obdareni radošću vječnom.

Na kraju euharistijskog slavlja župnik fra Bojan zahvalio je Bogu „što nas je kroz ove dane po fra Ivanu poticao na otkrivanje njegove ljubavi prema nama.“ „‘Tko kuša taj tek pravo zna, što znači ljubav Gospodnja!’, poučava nas molitva Crkve, a mi smo ovih dana i kroz tvoju riječ spoznali da ti je Gospodin darovao ogromno iskustvo zajedništva s njime. Zahvalni za sve dobro koje nam je došlo po tebi, obećajemo i svoje molitve za tebe da i dalje služiš Gospodinu u mjestu koje čuva spomen na onu u čijem je krilu prvi put zakucalo Kristovo srce“, rekao je fra Bojan te pozvao okupljene i na slavlje svetkovine Presvetog Srca Isusova.