Draga braćo i sestre, poštovani članovi, simpatizeri i podupiratelji Hrvatske bratske zajednice, svi dragi vjernici!

Okupljeni smo na ovom euharistijskom slavlju kako bismo na vjernički način izrazili zahvalnost i usmjerili naše živote još dubljem svjedočenju vjere. Naša prva zahvala ide Bogu, od kojega dolazi svako dobro i u kojemu izvor imaju sva naša plemenita nastojanja. Hrvatska bratska zajednica danas na poseban način zahvaljuje Bogu za 130 godina svoga djelovanja, za mnoštvo inicijativa i plemenitih nadahnuća koja je zajedničkim zalaganjem svojih članova provela u djelo. Dragi članovi Hrvatske bratske zajednice pozvani ste svjedočiti svoju vjeru i domoljublje kako u privatnom, tako i u javnom životu. Pozvani ste biti predani roditelji, supružnici i prijatelji. Vjerujem da se svim silama trudite oko toga. Liturgijska čitanja trinaeste nedjelje kroz godinu usmjeravaju nas na promišljanje o Božjoj stvaralačkoj dobroti i darežljivosti. Ona se na najuzvišeniji način očitovala u utjelovljenju Isusa Krista, koji je, premda bogat, radi nas postao siromašan da se mi njegovim siromaštvom obogatimo. A Evanđelje koje smo čuli, radosna je vijest o Božjoj snazi po kojoj sve u životu primamo u mjeri u kojoj vjerujemo i Bogu se utječemo.

„Kada činimo stvari iz ljubavi, izražavamo istinu o svome biću; naime, stvoreni smo ne za sebe, već za Boga i našu braću i sestre (usp. 2 Kor 5, 15).“ Ova misao pape Benedikta XVI. sažeto izražava ono što povezuje današnja čitanja. Istina o Bogu je da je on Bog živih i da se raduje životu, a ne propasti svojih stvorenja; čovjeka je stvorio za neraspadljivost na sliku svoje besmrtnosti. Istina o našem biću je da smo iz ljubavi stvoreni, da po ljubavi živimo i da samo u izlaženju iz sebe i darivanju drugima ljudski život iznova poprima onaj smjer koji mu je odredio njegov Stvoritelj. Hrvatska bratska zajednica nastala je iz te duboke ljudske potrebe za zajedništvom, solidarnošću i darivanjem. Njezini su osnivači shvatili da u uvjetima nesigurnosti i oskudice zajedno mogu učiniti ono što bi bilo teško ili neostvarivo svakom pojedinačno. To se uvijek iznova potvrđivalo u zbivanjima kako među hrvatskim iseljeništvom, tako i u Domovini. Danas bih htio, dragi prijatelji, da sve što jeste i oko čega se trudite, zajedno promotrimo u svjetlu Božje riječi kako bi sa što većom revnošću nastavili djelo koje su započeli vaši prethodnici.

1. Bogatstvo darežljivosti nasuprot bijedi pohlepe

Prvo čitanje nas podsjeća da je izvor smrti u svijetu zavist, a znamo da je to pobuna protiv Božje ljubavi i dobrote. Znamo također da zavist rađa pohlepu, tj. neurednu težnju za zemaljskim dobrima. I zavist i pohlepa su obilježja paloga svijeta. Grčka riječ za „svijet“ u Novom zavjetu je „aiōn“ (usp. Mt 12, 32 i dr.). To se odnosi na vremensko razdoblje, a ne na prostor. Njome se označava „stari poredak“, „pali poredak“, onaj red stvari koji je nastao „đavlovom zavišću“. U stvorenome svijetu nema smrtonosnoga otrova, kako kaže prvo čitanje. Ono čega smo se pozvani čuvati nije stvoreni svijet, već naša pohlepa i žudnja za njim, idolopoklonstvo koje nas drži robovima. Krist svojim utjelovljenjem, smrću i uskrsnućem obnavlja poredak stvari. Nije slučajno da se u svojim nastupima često obrušava protiv bogatstva do te mjere da će reći: „Lakše je devi kroz uši iglene nego bogatašu u kraljevstvo Božje.“ (Mt 19, 24). Zašto? Zato što je smrtonosni otrov pohlepe ubrizgan u naše vene. Sam Bog je trebao intervenirati da promijeni sudbinu palog čovjeka. Ovime Gospodin ne kaže da je nedopušteno i neispravno željeti bogatstvo i blagostanje. Ali samo bogatstvo koje se daje, razdaje i s drugima dijeli, zaslužuje nazivati se bogatstvom jer nas onda približava Bogu.

Pohlepa ima dva lica: ili žudimo za onim što nemamo ili se grčevito držimo za ono što imamo. Posebno je nama danas pohlepa izazov iz nekoliko očitih razloga kojih moramo biti svjesni ako želimo ostati slobodni.

Prvo, naše društvo potiče konkurenciju i profit više nego umjerenost i zadovoljstvo onim što imamo. Netko tko je skroman u svojim zahtjevima i zadovoljan onim što ima, smatra se nesposobnim.

Drugo, zasuti smo reklamama koje potiču i uzvisuju našu žudnju za posjedovanjem, obiljem, dugim životom i mladošću. Sve što je ispod toga ne zadovoljava tržišne kriterije i nije vrijedno pažnje.

Treće, cijeli naš gospodarski sustav temelji se na ideji da privatno vlasništvo može stvoriti javno dobro. Ta ideja po sebi funkcionira ako razumijemo da izvor ljudskoga zadovoljstva nije u dobiti, u onome što posjedujemo, nego u onome što jesmo i što činimo s onim što imamo.

Četvrto, opasnost kojoj smo izloženi je nepostojanje granica pohlepi za novcem. Dok su prirodna bogatstva ograničena, želja za novcem je praktično bezgranična.

Kako onda izići iz ovog začaranog kruga? Isusove su riječi: „Klonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onome što posjeduje“ (Lk 12, 15). Život nam, draga braćo i sestre, ne proizlazi iz obilja materijalnog bogatstva, već iz ljubavi Božje kojom nam se bogatiti. Stoga, ne iznenađuje učestali poziv pape Franje na „otvorenost transcendenciji kako bi se stvorio novi politički i ekonomski mentalitet koji bi pomogao prevladati silan jaz između gospodarstva i općeg dobra društva“ (Evangelii gaudium, 205). Ne iznenađuju ni prijedlozi suvremenih mislilaca da se s gospodarskom krizom suočimo dragovoljnom uzdržljivošću, skromnošću i odricanjem u korištenju materijalnih dobara.

2. Blaženstvo darežljivosti

Sveto pismo nas uči blaženstvu darežljivosti, milosrđu koje je čisti dar. Naš Otac na nebu nagrađuje našu milostinju svojom radošću. Štoviše, papa Benedikt XVI. oštroumno primjećuje da je duhovni plod dijeljenja milostinje oproštenje grijeha jer „Ljubav pokriva mnoštvo grijeha“ (1 Pt 4, 8). Bog nama grešnicima nudi mogućnost da nam bude oprošteno. Osoba koja je u stanju primijetiti potrebe drugih i suosjećati s njima već je dobrim dijelom na putu duhovnoga iscjeljenja. Činjenica da dijelimo sa siromašnima ono što posjedujemo ne može ni Boga ostaviti ravnodušnim jer on je sama ljubav i milosrđe. Danas, dok se ratovima pustoše narodi i krajevi i dok sredstva koja smatramo pravednima ne zaustavljaju sukobe, milosrđe može biti jedini konkretan odgovor i način u pokušaju rješavanja problema zla. Svatko, i grješnik i svetac, i vjernik i nevjernik, čovjek bilo koje nacije i religijskog uvjerenja, može i mora odlučiti živjeti po milosrđu: „Ako ne oprostimo, borimo se; a sada kada je svijet priskrbio dovoljno oružja da uništi svaku osobu na planetu, milosrđe odjednom postaje beskrajno praktično. Opraštanje je prvi korak u rješavanju problema rata – ratova među narodima, ratova među obiteljima i ratova među pojedincima.“ (P. Kreeft, Back to virtue)

Sveti Jakov nas poziva: „Tako govorite i tako činite kao oni koji imaju biti suđeni po zakonu slobode. Jer nemilosrdan je sud onomu tko ne čini milosrđa, a milosrđe likuje nad sudom“ (Jak 2, 13). Ono je iznad pravde i ne podliježe zakonu. Tamo gdje pravda izriče kaznu, milosrđe nudi oprost. Tamo gdje pravda utvrđuje dug, milosrđe ne kaže da duga nema, već piše otpusnicu. Milosrđe je veće od pravde jer je ne niječe, već usavršava.

3. Istinitost ljubavi se ogleda u djelima

U drugome smo čitanju čuli kako sveti Pavao profinjenom tankoćutnošću, ne zapovijedanjem, potiče Korinćane na prikupljanje darova za Crkvu u Jeruzalemu. Kaže im: „Ne zapovijedam, nego gorljivošću drugih prokušavam istinitost vaše ljubavi.“ (2 Kor 8, 8).

Apostol Pavao potiče na darivanje kroz nekoliko snažnih argumenata: pruža primjer drugih zajednica, podsjeća na primjer Isusa Krista, ističe revnost Korinćana u mnogim aspektima života, naglašava važnost pretvaranja dobrih namjera u konkretna djela te upozorava na mogućnost da će i sami Korinćani jednog dana biti u potrebi te da će tada ovisiti o darežljivosti drugih.

Želja mu je ponajprije da motivacija Korinćanima bude Gospodinov primjer, a ne ljudska zapovijed. Zna da je darežljivost, kao i pohlepa, pitanje srca. Nije mu cilj skupiti milostinju po zapovijedi, a u duhovnom siromaštvu ostaviti one koji daruju. Ako nam je davanje obveza, a ne zadovoljstvo, ako smo usredotočeni na zakon umjesto da se ogledamo na bezgraničnu Božju ljubav, onda se ne može govoriti o darežljivosti. Jednako tako, Pavao svojim savjetima Korinćanima kazuje da darežljivost nije isto što i rasipanje. Ona uključuje planiranje, provođenje u djelo započetih dobrih nakana i vodi računa o raspodjeli dobara na način da nitko ne oskudijeva.

4. Darežljivost kao sebedarje

U Evanđelju smo imali priliku čuti što se događa kad se vjerom usudimo okoristiti Gospodinovom velikodušnošću i milosrđem. Događaj ozdravljenja Jairove kćeri u cjelovitom evanđeoskom odlomku prekinut je scenom ozdravljenja žene nakon dugogodišnje bolesti. Ona ozdravlja tek što se dotakla Isusove haljine. Čvrsto je vjerovala da će biti spašena, baš kao što je i Jair čvrsto vjerovao da Isus može ozdraviti i oživjeti njegovu kćer. Oba nam događaja govore da je vjera, kao i darežljivost, stvar srca. Srce čini razliku i pomiče granice. Usred mnoštva dodira Gospodin je osjetio dodir žene koja se skrivala od pogleda. Među službenicima i predstavnicima Hrama koji su ga s predrasudama vrebali i iskušavali, Isus je osjetio skrušeno i slomljeno srce nadstojnika sinagoge i sam ga potakao da ustraje u vjeri do krajnjih granica. Darežljivost se, draga braćo i sestre, kao ni vjera, ne može odglumiti. Ona košta. Svaki put kad bi Isus ozdravio nekoga, „sila bi izišla iz njega“, potrošio bi, ne nešto, nego dio sebe.

Dobrostivost se ne može narediti. Proizlazi iz stava koji imamo prema drugima. Samo velikodušno srce prepoznaje veličinu u drugome i u konačnici veličinu milosrđa samoga Boga. Pavao to zna i potiče Korinćane da se i sami okoriste plodovima dragovoljnog darivanja, darujući ne po zapovijedi, već po vjeri; ne po uznositu držanju, već po poniznoj svijesti da se i sami mogu naći u potrebi kao što se našao u potrebi nadstojnik sinagoge i bio spreman zaboraviti svoj ponos i odreći se predrasuda o Isusu.

5. Neprolazna snaga vjere i zajedništva

Dragi članovi Hrvatske bratske zajednice, dobrostivost, ili biblijskim rječnikom rečeno darežljivost ili velikodušnost, dio je programa vašega djelovanja. Kao što sam istaknuo na početku, Hrvatska bratska zajednica je nastala iz povjerenja u snagu solidarnosti i zajedništva utemeljenog na istoj kulturnoj i nacionalnoj baštini. Vaši su prethodnici redovito izražavali i izgrađivali dobre odnose s Crkvom koja je svojom pastoralnom skrbi pratila iseljenike na svim kontinentima. I danas mnogi od vas svoju vjeru svjedoče kao aktivni članovi katoličkih ili drugih vjerskih zajednica, zalažu se za vjersku slobodu. Dobrostivost koja vas okuplja ne odnosi se samo na materijalna dobra, već i na duhovna i kulturna, na sve što čini našu baštinu. Stoga mogu u ovoj prigodi ponoviti riječi koje je sluga Božji kardinal Kuharić izrekao 1984. godine u propovijedi na Hrvatskom euharistijskom kongresu u Torontu, zahvalivši svima koji pomažu „spašavati (tog) našeg čovjeka i njegovu svijest kako bi znao kojem narodu pripada i koju, iako tešku, ali časnu, povijest baštini i da ne zaboravi svoje svete korijene.“

Hvala vam, dragi članovi Hrvatske bratske zajednice na tome trudu i pomoći. Moja je želja i molitva danas da se okoristite duhovnim plodovima vaše dobrostivosti i da u izrazito složenom vremenu u kojemu živimo svi zajedno uvidimo potrebu spašavanja svijesti o vrijednostima koje su oblikovale naš narod. Među njima su svakako vjera, obitelj, čovjekoljublje i domoljublje. Tim su vrijednostima vaši prethodnici bili bogati i unatoč materijalnom siromaštvu njima su obogatili prostore i kulturu nove domovine koju su nastanili.

Zahvaljujući tim vrijednostima vi ste danas ovdje, a u mjeri u kojoj im se posvetite u budućnosti, vaše će društvo trajati i ispunjavati svoje ciljeve.

Iako je u globaliziranom svijetu sve teže očuvati etničke i kulturne posebnosti, imajte na umu da autentičnost i originalnost nikada ne gube na cijeni i da se imate čime ponositi kao sinovi i kćeri hrvatskoga naroda. Neka vas sve u tome duhu prati milost i milosrđe našega Boga da se neprestano bogatite njegovim bogatstvom. Amen.