Koncelebrirali su lukoranski župnik don Marko Dokoza i ugljanski dekan don Filip Kucelin. Slavlje je počelo procesijom od crkve sv. Lovre (11. st.) na lukoranskom groblju do nove župne crkve sv. Lovre. Tijekom procesije, mons. Zgrablić nosio je relikviju sv. Lovre.

Bog pomaže na životnom hodu i prosvjetljuje put života na kojem vjernike prati i primjer svetaca, mučenika, rekao je mons. Zgrablić, dodavši da se već 17 stoljeća od smrti sv. Lovre, brojni nadahnjuju primjerom njegovog života. Božja riječ kaže da je ljudski život vrijeme sijanja, a na kraju završava žetvom. „Naš život ne završava ništavilom, beznađem i smrću. U grobu nije kraj našeg života, nego samo naše zemaljske egzistencije. Osim zemaljske, postoji i nebeska, vječna stvarnost koja je duboko utkana u nama, nepropadljiva je i nosimo je u našoj duši. Ako smo zrno koje umire u ovom svijetu, donosimo obilat rod. Materijalno nam treba služiti da još više obogaćujemo duh. Sv. Lovro nam pomaže u tome“, rekao je nadbiskup.

Sv. Lovro je ostvario plod svoga života, a rodom kojeg je donio može se duhovno hraniti, rekao je mons. Zgrablić. „Sv. Lovro je utjelovio evanđelje, Krista, Božju riječ i nama je primjer da se nadahnjujemo njegovim duhom, da bismo se obogatili i donijeli obilat rod našeg života“, potaknuo je nadbiskup. Sv. Lovro je kao mladić bio izabran za đakona koji su posluživali braći. Ta riječ dolazi od grčke riječi diakonia, a znači služenje. Đakon Lovro bio je uz biskupa Siksta koji je sv. Lovru, kad je Siksto bio izabran za papu, poveo u Rim. Papa mu je povjerio brigu za siromašne. Siksto je bio proganjan, da se odrekne svoje službe, no Papa je radije podnio mučeništvo nego se odrekao Krista i vjere. I sv. Lovro je mučenički umro 258. g., ali prethodno je sva dobra koja je imao podijelio siromasima. Kad su ga pitali gdje je bogatstvo koje Crkva ima, pokazao je na siromahe i rekao: „To je pravo bogatstvo koje mi imamo“, rekao je mons. Zgrablić.

„Sv. Lovro pokazuje koji je stil života pred Bogom velik. Naš život je velik koliko smo spremni živjeti dobro, koliko istinski ljubimo – tada sebe istinski ostvarujemo. Kao osobe, ostvarujemo se kad ljubimo, kad činimo dobro jedni drugima, onako kako Bog čini nama. Bogu smo najviše slični kada činimo dobro i kada ljubimo. Jer Bog je ljubav“, naglasio je mons. Zgrablić, upozorivši da dobro i ljubiti ne može nitko umjesto ljudi, umjesto pojedinca. To treba činiti svatko osobno.

U duhu navještenog Evanđelja, nadbiskup je rekao da je život čovjeka poput pšeničnog zrna. „Ako čuvamo sjeme, ono neće donijeti roda. Sjeme se mora baciti u zemlju, mora umrijeti da bi iz njega izrastao novi život, rod. Naš život nije da zadovoljimo samo naše naravne potrebe, nego trebamo se i žrtvovati. Svakodnevno umiranje su velika djela u životu koja nas čine Bogu bližima i time uprisutnjujemo Boga. Puno puta trebamo se odreći svoga egoizma, komocije, ali kroz to umiranje ostvarujemo se kao istinska djeca Božja“, rekao je nadbiskup, istaknuvši da je sv. Lovro to učinio u mučeništvu.

„Sv. Lovro nam je poticaj, primjer, kao svjetionik, zvijezda koja pokazuje odraz Božjeg svjetla, kamo ćemo ići, pokazuje nam vječne vrijednosti. Nije se odrekao Krista, nego je ostao vjeran Bogu. Kada ostvarujemo sebe u Božjoj ljubavi, osjećamo se ispunjeni i sretni, blagoslovljeni, Bogu blizu. Ako smo blizu Bogu, naš život je ispunjen mirom, radošću, zadovoljstvom, Bog time rađa. Bog rađa najvišim svojstvima naše duše i potreba našeg života. Bog ispunja našu dušu samim sobom i čini nas sretnim“, poručio je nadbiskup, poželjevši da sv. Lovro bude primjer i poticaj vjernicima da budu dobro sjeme koje raste i donosi plodove, da bi uživali vječno zajedništvo s Bogom.

Na kraju mise, župnik Dokoza zahvalio je nadbiskupu Zgrabliću na dolasku. Bio je to ujedno prvi službeni pohod nadbiskupa Zgrablića Lukoranu i susret s vjernicima. Lukoranski župljani napomenuli su da u zadnjih 100 godina, koliko znaju sadašnje generacije Lukoranaca, nikad zadarski nadbiskup nije predvodio misno slavlje na blagdan sv. Lovre u Lukoranu. Župnik Dokoza zahvalio je župljanima na pripremi za blagdan. Istaknuo je da je sakristanka slomila ruku tri dana prije blagdana, no nije htjela odustati od kićenja i uređenja crkve, a i župni zbor se od 10 članova povećavao na 20 i vježbao pjevanje, kako bi uveličao slavlje s nadbiskupom. To su primjeri umiranja sebi u svakodnevici za dobro župne zajednice, rekao je župnik Dokoza, poručivši da je i to nasljedovanje duha sv. Lovre, njihovog zaštitnika, izvijestio je Tiskovni ured Zadarske nadbiskupije.