Istina je prava novost.

Očajnički vapaj iz Sudana

U izdanju lista "L`Osservatore Romano" od 18. rujna Federico Piana, slušajući svjedočanstvo jednog redovnika, donosi opis trenutne situacije u Sudanu.

Svi bježe iz Sudana. Muškarci, užasnuti ratom između vojske i milicije koji donosi samo razaranje i smrt, bježe. Žene, napete žurnošću da svoju djecu dovedu na sigurno, bježe. Muslimani, vjerska većina koja je umorna gledati napade na svoje domove i radnje, hladnokrvno zaklane ili strijeljane njihove voljene, bježe. Bježe i katolici, koji su prije izbijanja sukoba bili vrlo mala manjina od milijun pripadnika, a danas ih se broji tek pola od toga broja. Pokušavaju pobjeći gdje god mogu, u Južni Sudan, Čad, Egipat. Žele zaboraviti strahote poput one koju je za “L’Osservatore Romano” izvijestio jedan redovnik koji je želio ostati anoniman kako ne bi ugrozio vlastitu sigurnost i sigurnost svoje braće u vjeri: “U gradu Sennaru, prije nekoliko dana jedna tržnica je bombama sravnjena sa zemljom. Bilo je četrdesetak žrtava, jadnih ljudi čija je jedina greška bila traženje hrane kako bi pokušali preživjeti.”

Vijest koja je ostala zaglavljena u dubinama međunarodnih informacija, koje su također ignorirale desetke drugih dnevnih tragedija poput one koja se dogodila sredinom kolovoza prošle godine u El Obeidu, glavnom gradu države Sjeverni Kordofan u toj afričkoj državi. Redovnik postaje emotivan kad se pokuša sjetiti ove situacije, glas mu gotovo puca: “Deseci djece umrli su pod ruševinama škole koju su uništili projektili. Apsurdan i smišljen napad zbog kojeg nitko nije žalio.” Nikoga ne zanima rat koji se već više od godinu dana vodi isključivo radi osvajanja vlasti, a u kojem se sukobljavaju vojska i milicija. Tako se proživljava situacija dramatičnog zastoja: Khartoum, glavni grad, razoren je neprekidnim bombardiranjem; sela Darfura, zapadne pokrajine zemlje, potpuno su zapaljena i opljačkana, jednom od strane vojske, a drugi put od strane milicija; gradove El Obeid, Sennar i Kaduqli učinili su sablasnima mitraljeski i topovski napadi. Ne pobjeđuješ niti gubiš, samo nastavljaš umirati.

Kad počne opisivati ​​stanje mjesne Crkve u ovom paklu leševa i očaja, redovnik uzdiše: “Strani redovnici, dijecezanski svećenici, laici: gotovo svi su pobjegli. Gotovo da više nema nikoga. U nadbiskupiji u Khartoumu, primjerice, ostala su samo tri svećenika koji održavaju sakramentalni život koliko god mogu. Samo u gradu Port Sudan, sjeveroistočno od Nadbiskupije, postoji velika prisutnost redovnica Comboni, časnih sestara Majke Tereze te još jedne kongregacije redovnica iz Indije”. Ništa bolje nije ni u biskupiji El Obeid gdje biskup može računati samo na tri svećenika. “Mnogi od njih, možda i većina, pobjegli su u Nubske planine, gdje rat još nije stigao, te u Južni Sudan”, tvrdi redovnik. Uz isti omjer svećenika i časnih sestara, zemlju su napustili i laici. Ili razmišljaju o tome. Za one koji ostanu, mjesna Crkva nastoji zajamčiti slavlje sakramenata čak i pod cijenu da do njih moraju doći u najudaljenijim i najnepristupačnijim krajevima. Redovnici rado daju do znanja da, unatoč svemu, “male katoličke zajednice koje su našle utočište u udaljenim selima mogu računati na prisutnost kateheta, kojima je povjerena liturgija Riječi, a ponekad i onih nekoliko preostalih svećenika koji im teško i samozatajno dolaze.”

Prioritetno opredjeljenje mjesne Crkve postalo je također pomaganje i potpora stanovništvu. Hrana, voda, lijekovi, deke koštaju sve više i više, a njihov prijevoz do odredišta kompliciran je pothvat. Ipak, redovnik potvrđuje da se već neko vrijeme “prikupljaju donacije i ponude kojima izravno pomažemo ljudima. Kada je to moguće, uspijevamo i one koji trebaju ići u bolnicu premjestiti iz jednog prostora u drugi. Pomažemo ljudima od slučaja do slučaja: ne samo kršćanima, nego svima koji su u potrebi i pokucaju na naša vrata.” Na pitanje može li Crkva aktivno sudjelovati u procesima mirenja zaraćenih strana, redovnik ne oklijeva odgovoriti polazeći od činjenice da više “nemamo snage. Nemamo izravne diplomatske kanale kojima možemo politički i institucionalno komunicirati. Ono što Crkva može učiniti jest skrenuti pozornost medija na ono što proživljavamo”.

Pažnje, međutim, kao da nema, na Sudan se spustio zaborav. “Istina je. Ali Crkva nastavlja govoriti. Čak i ako se osjećamo potpuno napušteni od međunarodne zajednice. Naravno, rat je u Ukrajini i Svetoj Zemlji, ali ovdje je deset milijuna raseljenih ljudi, deseci tisuća mrtvih, dok milijun ljudi riskira smrt od gladi. Što se još treba dogoditi ovoj jadnoj zemlji da bi se njezin očajnički vapaj čuo?”


© L’Osservatore Romano. Za pristup cjelovitom sadržaju, više informacija možete saznati ovdje.