Svečano euharistijsko slavlje tom prigodom, na povijesno-arheološkom lokalitetu gdje se u 14. st. nalazio franjevački samostan s crkvom sv. Franje, predslavio je mostarsko-duvanjski biskup i trebinjsko-mrkanski apostolski upravitelj Petar Palić. Koncelebrirali su gvardijan fra Niko Josić i drugi svećenici.

Biskup Palić je u homiliji potaknuo na razmišljanje o „posebnosti Franjina života koje stoljećima sve zaokuplja“, posebice njegovu duhovnu obitelj.

„Križ je pratio Franjin život od samoga početka. Nakon što ga je Raspeti Krist u crkvici Svetog Damjana pozvao da obnovi njegovu crkvu, Franjo je bio dirnut do srži. Od toga časa srce mu je bilo ranjeno i kao da se rasplinulo na spomen muke Gospodnje. Dakle, sve dok je živio, Franjo je nosio stigme u svom srcu jer je obnova ovih stigmi na njegovu tijelu to učinila očiglednim. Ono što se Franji dogodilo na blagdan Svetoga Križa, pred kraj njegova života, imalo je dugačak uvod“, naglasio je.

„Otkrio je oskvrnjenog Krista u svojoj crkvi koja je u njegovim očima i u očima mnogih suvremenika izgledala kao da je izdala evanđelje. Ono što je Franjo uvijek želio – slijediti raspetoga Krista – sada je u sebi osjećao u jednom suprotnom osjećaju. S jedne strane, radost zbog objave i s druge strane, duboku bol zbog muke Gospodinove. Bol je tako duboka da ga je raspalila žarom iznutra, a izvana obilježila Kristovim stigmama“, rekao je biskup Palić.

„I ono što je Franjo duboko proživio u sebi, to se odražavalo izvana na njegovu tijelu. Tako se nešto ne može učiniti niti napraviti, tako nešto se ne mora i ne može oponašati. To su za Franju bile mistične milosti, osobnog nasljedovanja Krista. Svima nama mora biti jasno da primanje stigmi nije neko samoozljeđivanje ili samo destruktivna mistika patnje, kao da patnja ima svrhu i smisao sama po sebi. Toga nema. Da smo tako shvatili, krivo bismo shvatili svetog Franju. Za Franju se ovdje nije radilo o veličanju patnje nego o sagledavanju Kristove patnje u svijetu, koja mu je osobno bila toliko bliska da ju je osjetio iz prve ruke“, istaknuo je.

„Franjine rane su otvorene, ali nisu smrtonosne. Te rane se ne liječe nego ostaju i to je važna karakteristika stigmi odnosno rana. To je podsjetnik na mnoge otvorene rane u ovom svijetu koje se jednostavno ne žele ili ne mogu zatvoriti. U našim osobnim životima postoje rane i ozljede koje nosimo sa sobom kao teret kojeg bismo se željeli riješiti. U životima naroda postoje neprestani ratovi, s traumatiziranim generacijama koje nastavljaju ponavljati sukobe tako da se čini kao da se to nikada neće završiti. Ali tu su također i rane čitavog našeg stvorenja koje ne znamo kako bi ih ljudski rod ikada mogao izliječiti“, poručio je mons. Palić.

Gvardijan Franjevačkog samostana u Dubravama fra Niko Josić kazao je da posebnost i radost proslave tog blagdana krasi 800. obljetnica od događaja.