Čitanja: 2 Tim 4, 10-17; Ps 144; Luka 10, 1-9

Draga braćo i sestre u Kristu,

Zahvaljujem vam na pozivu koji ste mi uputili da s vama proslavim blagdan vašeg sveca zaštitnika: svetog Luke evanđelista. Želio bih istaknuti četiri aspekta njegovih spisa koji također mogu biti izvor nadahnuća za vašu službu: vjernost poslanju, ozbiljnost u radu, pozornost prema najmanjima i izgradnja zajednice.

1. Vjernost poslanju

Luka je jedini sa mnom.

U prvom smo čitanju slušali svetog Pavla koji u trenutku velike patnje svojem prijatelju Timoteju povjerava kako se osjeća usamljenim. Neki su ga napustili, poput Deme, na kojega se Pavao snažno oslanjao: radije se vratio “u svijet“, u Solun. Kršćanski mu je život prezahtjevan.

Drugi, Aleksandar, ne samo da je otišao, već je nanio mnogo zla Pavlu koji se osjeća dužnim upozoriti i svojeg prijatelja Timoteja: ne vjerujte Aleksandru, on je zao, loš je, može i vama naštetiti. Ostali su otišli u misije: Tit u Dalmaciju, Krescencije u Galaciju, Tihika je Pavao osobno poslao da evangelizira u Efezu.

U toj bolnoj situaciji, uslijed izdaja i udaljavanja, Pavao i nadalje može računati na vjernog prijatelja: Luka je jedini sa mnom.Slaveći blagdan svetog Luke želimo slaviti vjernost poslanju. Ne samo poslanju u strogom smislu, onom evangelizacijskom, već svakom poslanju, poput vašega, na polju medicine.

Luka je primjer osobe koja ostaje vjerna, osobito u teškim trenucima kada poželimo sve napustiti i prepuštamo se malodušnosti.
Terapije ne daju nikakve rezultate. Rodbina očekuje čuda. Osjećate se bespomoćnima. U tim je trenucima važno imati nekoga kome se možete povjeriti, s kime možete podijeliti teškoće svog poslanja. Znati nositi terete jedni drugih, a ne okrenuti se na drugu stranu. Ovo je prva Lukina lekcija.

2. Ozbiljnost u radu

Kao što znate, od 4 evanđelista, Luka je jedini koji nije upoznao Isusa. Bio je liječnik po zanimanju, a hobi mu je bila historiografija. Upravo je stoga, možda na zahtjev samog svetog Pavla, napravio pomno istraživanje kako bi dokumentirao senzacionalne stvari koje su se govorile o Isusu.

On sam, na početku svojeg Evanđelja, piše: Kad već mnogi poduzeše sastaviti izvješće o događajima koji se ispuniše među nama kako nam to predadoše oni koji od početka bijahu očevici i sluge Riječi pošto sam sve, od početka, pomno ispitao, naumih i ja tebi, vrli Teofile, sve po redu napisati da se tako osvjedočiš o pouzdanosti svega u čemu si poučen (Lk1,1-4).

Luku brine činjenica da neki vjeruju, ali bez produbljivanja svoje vjere. Ako se tako nastavi, mišljenja je da postoji rizik da će ono što se poučava o Isusu uskoro postati poput jedne od brojnih mitoloških priča koje su se pripovijedale u grčkom svijetu kako bi se objasnio misterij života. Bile su lijepe, zanimljive, poučne, ali ih se ne može poistovjetiti s objavom koju je donio Isus.

Treba znati da je ono što se govori o Isusu povijesno utemeljeno, nije obična fantazija ili naravna mudrost i ne može se pobrkati s legendom.

Iz tog je razloga potrebno sve dokumentirati. Ne ograničavati se na ono što se čulo. Upravo se iz tog razloga Luka otišao savjetovati s Isusovom Majkom tako da ga danas možemo smatrati Marijinim evanđelistom.

Samo nam je on prenio izvještaj o navještenju, pohođenju, prizorima Božića i Isusovom prikazanju u hramu.

Stoga je druga Lukina lekcija: profesionalizam, koji uključuje informiranost i dubinsku analizu. Koliko li je to važno u području medicine, pogotovo danas.

3. Pozornost prema posljednjima

U svojoj historiografskoj redakciji Luka ostavlja jasan pečat svoje profesije. Kao dobar liječnik, on se, naime, zanimao za patnju čovječanstva i s posebnom je pažnjom nastojao usvojiti osjećaje Isusova srca prema onima koji trpe.

Liječnik Luka je dobro znao koliko je važna bliskost s pacijentom. Možda je to razlog zašto on više od bilo kojeg drugog evanđelista ističe Isusovo milosrđe, iako Isusa nije osobno upoznao te stoga nije osobno iskusio njegovo milosrđe.

Luka je taj koji nam donosi prispodobu o izgubljenom sinu, blagu koje nalazimo samo u njegovom Evanđelju, kao i osjećaje žene koja je izgubila i ponovno pronašla svoju drahmu.

Samo nam evanđelist Luka pripovijeda prispodobu o milosrdnom Samarijancu i o Isusovoj ljubavi prema siromasima govori puno nježnijim tonovima od ostalih evanđelista: prikazuje nam Gospodina koji je ganut bolju udovice iz Naina; koji s osobitom pažnjom prima grješnicu u kuću farizeja Šimuna i uvjerava je u Božje oproštenje; koji prima Zakeja s tolikom dobrotom da on mijenja svoje pohlepno srce carinika u raskajano i velikodušno srce.

Koliko li je samo važno da se poslanje katoličkog liječnika nadahnjuje osjećajima srca Isusova!

Dirljivo je ono što je papa Franjo rekao prilikom susreta s liječnicima, medicinskim sestrama i zdravstvenim osobljem Lombardije, talijanske regije koja je bila snažno pogođena Covidom. Papa naglašava, štoviše, veliča njihovu sposobnost da budu blizu bolesnika kao osobe koje trpe zajedno s njima.

Citiram Svetog Oca: „U vrtlogu epidemije sa šokantnim i neočekivanim učincima, pouzdana i velikodušna prisutnost medicinskog i paramedicinskog osoblja predstavljala je siguran oslonac, prije svega bolesnima, ali na doista poseban način i njihovim obiteljima, koje u ovom slučaju nisu imale priliku posjetiti svoje najmilije. I tako su u vama, zdravstvenim djelatnicima, našli druge članove obitelji, osobe koje su sposobne spojiti profesionalnu stručnost s onom pažnjom koja je konkretan izraz ljubavi. Bolesnici su često osjećali da uz sebe imaju ‘anđele’ koji im pomažu pri ozdravljenju, a istovremeno ih i tješe, podržavaju, a ponekad i prate do praga konačnog susreta s Gospodinom.“

Prekrasan je ovaj opis. To je slika katoličkog liječnika, koji pacijenta liječi u njegovoj cjelovitosti, na holistički način, kako se kaže, promatrajući pacijenta kao cjelinu tijela, uma i duha, te mu je cilj liječiti osobu u njezinoj potpunosti, a ne usredotočujući se samo na simptome ili na pojedine dijelove tijela.

Sveti Otac zatim nastavlja s pohvalama, toliko je zadivljen liječnicima u vrijeme Covida: Ovi su zdravstveni djelatnici (…) posvjedočili Božju blizinu onima koji trpe; bili su tihi majstori kulture blizine i nježnosti. (…) I bili ste tome svjedoci, čak i u malome: u milovanju…, možda i putem mobitela, povezujući onog starca – koji je bio na umoru – sa sinom i s kćeri kako bi se oprostili, kako bi ih vidio posljednji put…; male geste kreativnosti ljubavi… To je učinilo dobro svima nama.
Postupajući na taj način, ti se liječnici nisu ograničili na obavljanje svoje profesije, već su izvršavali poslanje.

Nadbiskup Vincenzo Paglia, predsjednik Papinske akademije za život, susrećući se prošlog svibnja s promotorima kampanje “Thank you, doctor!”, globalne inicijative koja se zalaže za poboljšanje humanizirajuće uloge liječnika opće prakse, rekao je: Zaista je bitno ponovno otkriti odnos između liječnika i pacijenta kao srca medicine. Medicina se ne može svesti na recepte ili tehnologije, koliko god sofisticirane one bile, jer se muškarce i žene nikada ne može doživljavati samo na temelju njihove bolesti.

Misao koju je Papa prije dva dana ponovio pri susretu s članovima Talijanskoga kirurškog društva kojima je, između ostaloga, rekao: „Moderna se medicina ponekad više usredotočuje na fizičku dimenziju čovjeka, umjesto da ga sagledava u njegovoj cjelovitosti/sveukupnosti i jedinstvenosti.” “Čineći tako”, nastavlja Sveti Otac, „tijelo postaje goli predmet znanstvenog istraživanja i tehničke manipulacije, na štetu pacijenta, koji pada u drugi plan. No, znanost je u službi čovjeka, a ne čovjek u službi znanosti!“
Evo još jedne lekcije svetog Luke liječnika: blizina i osjetljivost na tuđu bol, osobito najslabijih.

4. Izgradnja zajednice

Konačno, sveti Luka se smatra evanđelistom povjerenja, mira i radosti. I to su plodovi Duha Svetoga.

Luka je taj koji u Djelima apostolskim opisuje silazak Duha Svetoga na Pedesetnicu, koji uplašene apostole, zatvorene u vlastitom neuspjehu, preobražava u hrabre, slobodne i snažne osobe.

Grupa osoba koje se nisu razumjele i koje su bile pred razilaženjem, udaljavajući se razočarane iz Jeruzalema, preobražena je u “jedno srce i jednu dušu“, sposobna svjedočiti i širiti radost Evanđelja.

Luka je taj koji je skovao ovaj lijepi izraz „jedno srce i jedna duša“, također preuzet iz Zborne molitve današnje mise: „Gospodine Bože naš, svetog si Luku izabrao da objavi otajstvo tvoje ljubavi prema siromasima. Daj da kršćani, koji se tvojim imenom diče, ostanu jedno srce i jedna duša i svi narodi vide tvoje spasenje.“

Jedinstvo, radost, mir darovi su Duha koji postaju zarazni i šire vjeru svojom privlačnošću.

Briga o zdravlju vrlo je važna za stvaranje sretnih ljudi. Kada nekoga pogodi bol, više se ne može, osim ako je heroj, nasmijati i ljubiti. Zatvara se u samoga sebe. Vraćajući zdravlje, liječnik pomaže u stvaranju temelja zdrave, radosne zajednice, nositeljice radosne vijesti.

Kada netko ozdravi, osobito nakon teške bolesti, ponovno otkriva smisao života i zahvalnosti i shvaća da je sve ispraznost te se onda usmjerava na ono bitno, posebno na međuljudske odnose.

Ne samo da se tako iskorjenjuje virus bolesti, metastaze koje se množe, već se ubrizgava klica radosti i ljubavi. Zdravlje tijela često dovodi ljude do pomirenja, shvaćaju da su se sukobljavali oko beznačajnih stvari i započinje pozitivna zaraza.

Zanimljivo je da samo Luka izvještava o slanju sedamdesetdvojice učenika u misiju: „Nakon toga odredi Gospodin drugih sedamdeset dvojicu učenika i posla ih po dva pred sobom u svaki grad i u svako mjesto kamo je kanio doći.“

Sveti Grgur Veliki, očito, prvi govori zašto ih šalje dvojicu po dvojicu: „Treba da učenici budu glasnici ljubavi Kristove. Ako nema barem dvojice, ljubav nije moguća, jer se ona ne vrši prema sebi, već prema drugome.“ Svjedočanstvo ljubavi je ono što je zarazno, jer privlači.

I vama također želim da budete glasnici Kristove ljubavi, ubrizgavajući u vaše pacijente sjeme dobrote.
Želim vam da se bolesnici, osim vašoj stručnosti, dive i vašoj zaraznoj čovječnosti!