Papa je propovijed započeo evanđeoskim retkom „Isuse, sjeti me se kad uđeš u svoje kraljevstvo“ (Lk 23,42) te ustvrdio da su to „posljednje riječi koje je Gospodinu uputio jedan od dvojice raspetih s Njime. Ne izgovara ih učenik, niti jedan od onih koji su slijedili Isusa ulicama Galileje i dijelili s Njim kruh na Posljednjoj večeri. Umjesto toga, čovjek koji se obraća Gospodinu je jedan zločinac. Onaj koji ga sreće tek na kraju života; jedan od onih kojima ne znamo ime.“

Papa je zatim nastavio kako „posljednji uzdasi ovog stranca, međutim, u Evanđelju postaju dijalog pun istine. Dok je Isus ‘ubrojen među zle’ (Iz 53,12), kao što je prorekao Izaija, uzdiže se neočekivani glas govoreći: ‘mi dobivamo ono što smo svojim djelima zaslužili; on, naprotiv, nije učinio ništa loše’ (Lk 23,41). Baš je tako. Ovaj osuđenik predstavlja sve nas, možemo mu dati svoje ime. Iznad svega, možemo moliti da njegova molba bude i naša: ‘Isuse, sjeti me se’, odnosno održi me živim u svojoj memoriji. Ne zaboravi me!“

Papa je okupljene pozvao na promišljanje o tom čim rekavši da „sjećati se znači ‘donijeti u srcu’, ostati u srcu. Taj čovjek, raspet s Isusom, snažnu bol pretvara u molitvu: ‘Isuse, primi me u svoje srce’. Ne pita to srceparajućim glasom poraženog čovjeka nego, naprotiv, tonom punim nade. To je sve što želi kriminalac koji umire kao učenik posljednjeg časa: traži gostoljubivo srce. To je sve što mu je važno u trenutku kada je gol pred smrću. A Gospodin uslišava molitvu grešnika, do kraja, kao i uvijek.“

„Probodeno bolju, Srce Isusovo otvara se kako bi spasilo svijet. Samo otvoreno srce, ne zatvoreno, prihvaća umirućeg. Isus umire s nama, jer umire za nas. Na molbu raspetoga odgovara nevini Raspeti: ‘Zaista, kažem ti, još danas ćeš biti sa mnom u raju.’ (Lk 23,43). Sjećanje Isusovo je djelotvorno, jer je bogat milosrđem. Dok se ljudski život približava kraju, Božja ljubav pruža slobodu od smrti. Tada je osuđenik otkupljen; stranac postaje prijatelj; a kratak sastanak na križu vječno će trajati u miru“ rekao je papa Franjo te dodao da „to ‘tjera’ da se malo zamislimo. Kako susrećem Isusa, ili još bolje, kako mi On dopušta da Ga upoznam? Zatvaram li se u svoju sebičnost, u svoju bol, u svoju samodostatnost? Osjećam li se kao grešnik ili se osjećam se ispravnim što sam dopustio da me upozna Gospodin pa Mu kažem: ‘Ne trebam te, idi dalje!’?“

Papa je potom pozvao na razmišljanje rekavši da se „Isus sjeća onih koji su raspeti uz Njega, sve do posljednjeg daha, tjera nas na razmišljanje: zapravo postoji način i način da se prisjetimo ljudi i stvari. Možemo se sjetiti nepravde, nedovršenog posla, prijatelja i protivnika. Braćo i sestre, zapitajmo se danas, pred ovim prizorom iz evanđelja: kako doživljavamo ljudi u svome srcu? Kako pamtimo one koji prolaze pored nas putem života? Sudim li ih? Dijelim li ih? Ili ih pozdravljam?“

„Draga braćo, obraćajući se Srcu Božjem, ljudi današnjice i ljudi svih vremena mogu se nadati spasenju, makar ‘u očima luđaka to izgleda kao da umiru’ (Mudr 3,2). Gospodin je suosjećajan i milosrdan sudac. Postoje tri Gospodinove oznake: bliskost ljudima, sućutno srce i milosrđe. S ovom vjerom, molimo za kardinale i biskupe preminule u proteklih dvanaest mjeseci. Neka danas naše sjećanje bude zagovorna molitva za ovu našu braću. Bili su izabrani članovi Božjega naroda, kršteni u Kristovu smrt, da bi ponovno uskrsnuli s Njime. Oni su bili pastiri i uzori Gospodinovog stada: neka sada sjednu za Njegov stol, nakon što su na zemlji lomili Kruh života. Ljubili su Crkvu, svatko na svoj način – ali svi su ljubili Crkvu. Pomolimo se za njih, kako bi zauvijek mogli uživati u društvu svetaca. A mi čekajmo, s čvrstom nadom, da ćemo se s njima radovati u raju. Isuse, sjeti nas se!“, zaključio je papa Franjo u propovijedi.