Obnovu je predvodio dr. Stjepan Radić, rektor Bogoslovnog sjemeništa i profesor na KBF-u u Đakovu, a obnovi su uz svećenike nazočili i đakovačko-osječki pomoćni biskup Ivan Ćurić i nadbiskup u miru Marin Srakić.

Nakon molitve Srednjega časa koju je predvodio mo. Ivan Andrić, voditelj Djela za trajnu duhovnu svećeničku izgradnju, uslijedio je nagovor dr. Radića.

U prvom dijelu nagovora dr. Radić se osvrnuo na neke temeljne danosti čovjeka kao duhovnog bića, među koje pripadaju (vlastito) jastvo kao neporeciva duhovna stvarnosti i s njime sloboda. To su stvarnosti s kojima čovjek uspostavlja najprvotniji i direktni odnos. Kršćanstvo je, temeljem evanđeoske poruke, isticalo upravo te dimenzije čovjekove osobnosti ukazujući istovremeno i na njegovo dostojanstvo kao duhovno-tjelesnog bića.

Govor o vlastitom ja, nastavio je predavač, nimalo nije jednostavan upravo iz tog razloga što je on prepoznatljiv tek upornom i trajnom uspostavom odnosa prema samome sebi, a što je osnova svakog odgovornog i zrelog djelovanja. Na sasvim konkretnoj razini, doživljaj sebe kao duhovnog bića očituje se primjerice na uobičajeni način povratka u vlastitu nutrinu kroz molitvu, šutnju, promišljanje, čitanje duhovne i lijepe literature itd…

Međutim, i s druge strane, vlastita se duhovnost i s njome „duhovno vježbanje“ u sebe-spoznavanju, događa također i u svakodnevici kroz tzv. vanjske djelatnosti, kao što su slavljenje sakramenata, obavljanje liturgijskih čina i pastoralnog angažmana općenito. Ovdje postoji izbor, kako je predavač ustvrdio: „ili ćemo sve ovo obavljati izvan sebe ili ćemo sebe kao duhovna bića, onkraj svakog umora i težine, unositi u dotično djelo. Sve to, kada na kraju pogledamo, ima vrlo konkretne i blagotvorne učinke na kvalitetu i ljepotu liturgijskih čina koje obavljamo, budući da im pristupamo na način svjesnog i slobodnog služenja.“

Na ovu se tematiku vezuje i sloboda u specifično kršćanskom smislu. Predavač se ovdje osim blaga kršćanske literature poslužio i dosezima filozofske misli, poglavito onih smjerova koji s poštovanjem gledaju na čovjekovu slobodu. Što se tiče kršćanskih mistika i svetaca, mnogi su od njih isticali da je susret čovjeka i Boga susret dviju lijepih sloboda: čovjekove nesavršene i Božje savršene slobode. A kada se susretnu dvije slobode tada one, metaforički govoreći, žele biti nenavezane, ali zajedno, obogaćujući se jedna drugom. U konačnici čovjeku upravo najbolju slobodu daje Krist istaknuto poznatim izričajem sv. Pavla „za slobodu nas Krist oslobodi“ (Gal 5, 1). Upravo bi takvi odnosi u slobodi trebali resiti i naše međuljudske odnose i svakodnevnu komunikaciju, ustvrdio je predavač. Vezano pak uz domete ljudske misli o slobodi općenito, predavač se ovdje referirao na znamenitog njemačkog psihijatra i filozofa Karla Jaspersa koji je ustvrdio da „što je čovjek slobodniji to je sigurniji da Bog postoji“. Sloboda je, dakle, prekrasan dar i kao duhovno stanje očituje nenavezanost spram mnoštva fenomena koji nas zarobljavaju. Tu nam unutarnju i duhovnu slobodu jedino može podariti Bog.

Na ovaj se prvi dio izlaganja, nadovezuje i drugi koji je izlagač posvetio razmatranju o sakramentu pomirenja, kojemu će u ovo adventsko vrijeme pristupiti i mnogi vjernici ali i prezbiteri. Ovdje je predavač pokušao najprije osvijetliti stanje grijeha u kojem se čovjek često zatječe. Prvotno što je tom prilikom istaknuo jest da sakrament pomirenja nije puki govor istine o sebi već kajanje zbog narušenog povjerenja prema Bogu.

U tom je smislu ukazao na biblijski aspekt grijeha, a on je narušavanje povjerenja. „Prvi roditelji raskidaju s Bogom povjerenje utoliko što nište razliku između njih i Svevišnjega: „bit ćete kao bogovi“ (Post, 3, 5-6.). Koliko je teško raskinuti povjerenje, pokazuje svakodnevno iskustvo kada se osjetimo povrijeđenim upravo radi toga što je netko izigrao naše povjerenje. Vrijedi i obratno: hvata nas nelagoda kada prema drugome uništimo vlastito povjerenje. Grijehom u tom smislu ništimo vlastitu slobodu, jer su tek slobodne i (samo)svjesne osobe sposobne za izgradnju pravog povjerenja, rekao je dr. Radić.

Poteškoća pak suvremenog govora o grijehu i uz to oproštenju je svojevrsna neosjetljivost za potrebu oproštenja i s tim u vezi kajanja. Suvremena kultura i mentalitet općenito, nevoljko gleda na sam pojam grijeha. „Ono što kršćanstvo naziva grijehom, za koji je potrebno oproštenje, suvremeni će čovjek (u najboljem slučaju) to nazivati propustom, pogrješkom, prekršajem, nedostatkom, krivom odlukom… I više je nego očito, međutim, da svi ovim pojmovi daju mogućnost popravku ili nadoknadi koji su u ljudskoj moći… Međutim, grijeh jedino može oprostiti Bog koji time – dakle navedenim oprostom – ujedno iscjeljuje čovjeka u njegovoj, grijehom, narušenoj, naravi. Grijeh je nadalje izostanak strahopoštovanja kojeg čovjek treba gajiti prema Bogu. Izostanak strahopoštovanja ne samo prema Bogu već vrijednostima općenito, također je odlika suvremenog doba. Gajiti međutim strahopoštovanje prema Bogu nije nikakav znak slabosti već svijest o ispravnom redu koji vlada u stvarnosti,“ tumačio je predavač.

U završnom dijelu nagovora predavač se osvrnuo na pojam kajanja i s njim bitno odluke koja dotično kajanje treba slijediti. Kajanje se prepoznaje po nekoliko značajnih obilježja: Ono je vezano uz šutnju, smirenost, sabranost i ozbiljnost. Upravo iz ovakvog stanja može proizaći svjesna i slobodna odluka za hod prema novom životu u Kristu nakon sakramenta pomirenja, zaključio je dr. Radić.

Drugi dio adventske obnove bilo je pokorničko bogoslužje s ispitom savjesti u sjemenišnoj kapeli Bezgrešnog Začeća BDM koje je također predvodio dr. Radić pri čemu su svećenici imali priliku pristupiti sakramentu pomirenja. Duhovna je obnova završila zajedničkim objedom u blagovaonici Bogoslovnog sjemeništa.