Misu u crkvi predvodio je umirovljeni splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić u suslavlju s generalnim vikarom Splitsko-makarske nadbiskupije mons. Franjom Frankopanom Velićem, župnikom župe Uznesenja BDM Katuni-Kreševo don Mijom Grozdanićem te uz sudjelovanje ostalih dvadesetak svećenika. Misi, na kojoj je pjevao mješoviti župni zbor, nazočili su članovi don Bogoslavove obitelji, časne sestre, mještani župe te mnogobrojni vjernici iz župa u kojima je djelovao.

„Neka se ne uznemiruje srce vaše!“, započeo je evanđeoskim tekstom nadbiskup Barišić te nastavio: „Naime, ljudsko srce uznemiruju različite zemaljske tegobe poput bolesti, uspjeha, neuspjeha, smrti…Lijek toj ljudskoj zabrinutosti je vjera u Krista, koji nam je preko svoga križa omogućio prelazak iz smrti u vječni život. Zato je potrebno čuti Gospodinove riječi koji za sebe kaže da je Put, Istina i Život. Isus Krist je konačna istina o Bogu Ocu i istina o nama djeci Božjoj.“

Nadbiskup Barišić u nastavku je istaknuo kako svaka žrtva koju slobodno prinesemo i svako pobjeđivanje sebe učinjeno iz ljubavi učvršćuje spoznaju da se prava sreća nalazi samo u Bogu, a borba tada postaje put nade. Don Bogoslav, rekao je nadbiskup, bio je čovjek nade. Njegovo ime, slaviti Boga, bilo je i njegov životni program. Nije mu bilo lako, jer je djelovao u izazovnim vremenima i u zahtjevnim sredinama, ali unatoč svemu ostao je vjeran. Na kraju, nadbiskup je izrazio želju da don Bogoslav počiva u miru u Očevu domu, ondje gdje ima mjesta za svakoga i gdje se ispunja obećana nada u Isusu Kristu.

Na kraju misnog slavlja generalni vikar mons. Franjo Frankopan Velić ukratko je prikazao život i rad don Bogoslava Bartulovića. Rođen je u Kreševu Polju, 30. srpnja 1935. godine u kršćanskoj obitelji s još tri brata i tri sestre. Prva četiri razreda osnovne škole završio je u Kreševu Polju, a ostala četiri u Šestanovcu. Nakon toga osjetio je duhovni poziv i odlazi u Split. Primljen je u Biskupsko sjemenište i nastavlja školovanje u Biskupskoj klasičnoj gimnaziji. Poslije završenog trećeg razreda u Splitu, pozvan je na služenje obveznoga vojnog roka u trajanju od dvije godine. Vrativši se iz vojske, izražava želju za nastavkom školovanja u Sjemeništu. Tih su godina komunističke vlasti zabranile rad biskupijskih obrazovnih ustanova, Sjemeništa i Bogoslovije, pa je biskup Frane Franić svoje sjemeništarce i bogoslove morao slati na druga crkvena učilišta u Hrvatskoj (Zagreb, Đakovo, Pazin). Bogoslav je 1957. god. s još nekoliko svećeničkih kandidata iz svoje generacije poslan u Pazin, gdje na tamošnjoj Visokoj bogoslovnoj školi upisuje petogodišnji Filozofsko-teološki studij.

Za svećenika Splitsko-makarske biskupije zaređen je u rodnome mjestu 2. srpnja 1961. godine, a mladu je misu slavio na svoj rođendan, 30. srpnja 1961. u rodnoj župi Katuni- Kreševo. Poslije mlade mise vratio se na završna predavanja u Pazin, gdje ga je zatekla smrt pok. don Milana Jankovića, župnika Zasioka i Bitelića, koji je poginuo u prometnoj nesreći. U međuvremenu je don Bogoslav bio imenovan župnikom u Vrgorskim Poljicima i poslije u Segetu, ali ti dekreti nisu mogli biti izvršeni, pa dobiva novi dekret kojim ga mons. Frane Franić imenuje župnikom u Zasioku i ekskursorom Župe Bitelić, gdje je ostao do 7. srpnja 1973. godine. U tim ratom opustošenim župama nastoji materijalno obnoviti župne objekte, ali i izgraditi živu zajednicu Božjega naroda.

U srpnju 1973. godine imenovan je župnikom župe Cista. Tada je ovoj župi pripadala i filijala Provo s crkvom sv. Petra. Župa Cista tih je godina imala mnogo više vjernika nego danas. U njoj su od 1971. godine djelovale časne sestre Služavke Malog Isusa koje su pomagale u pastoralu. U Cisti Velikoj don Bogoslav je promijenio krov i strop na župnoj crkvi, elektrificirao zvona te sagradio novu župnu kuću. Za vrijeme svoga župničkog djelovanja, don Bogoslav je osjetio potrebu da se filijala Cista Provo osamostali u zasebnu župu. Svoja razmišljanja o tome prenio je i nadbiskupu Franiću koji mu je kazao da prvo treba u Cisti Provo napraviti župnu kuću kako bi se mogla osnovati župa. Don Bogoslav se zajedno sa svojim vjernicima Provljanima dao na posao te je za nekoliko godina, uz tešku muku, uspio pribaviti teren na kojemu je uz crkvu sv. Petra izgrađena nova župna kuća i uređen perivoj. Tako je 5. srpnja 1987. godine osnovana Župa Cista Provo, a don Bogoslav je iz Ciste Velike premješten u Cistu Provo i imenovan prvim župnikom te novoosnovane župe. Svoj pastoralni rad tada je u potpunosti usmjerio na svoju novu župu u kojoj će ostati 26 godina do svojega umirovljenja. Osim župne kuće i popratnih prostora, zajedno sa župljanima obnovio je unutrašnjost župne crkve, u perivoju podigao spomenik bl. Alojziju Stepincu te izgradio mrtvačnicu.

Povrh materijalnih radova, don Bogoslav je još veći naglasak stavljao na pastoralni rad s djecom i mladima. Od malih nogu djeci je usađivao ljubav prema njihovoj župi, organizirao skupine čitača, škole sviranja i pjevanja, osnovao župna vijeća, izrađivao molitvenike i pjesmarice. Bio je član Svećeničkoga vijeća Splitsko-makarske nadbiskupije i član Nadbiskupijskoga vijeća za ekonomiju. U molitvi i radu predano je vršio svoje župničko poslanje sve do 8. rujna 2013. godine kada je slavio svoju oproštajnu misu u Cisti Provo. Nakon toga, zbog navršene kanonske dobi i narušenoga zdravstvenog stanja, povukao se u mirovinu. Svoje umirovljeničke dane provodio je u svome rodnom mjestu, u Kreševu Polju, želeći i na ovaj način ostati blizu svojim župljanima. Boravio je u obiteljskoj kući, gdje su se za njega brinuli  nevjesta Ana i nećak Joško s obitelji. Kroz godine mirovine zdravstveno stanje mu se polako pogoršavalo. Sve teže je hodao, a imao je problema i s vidom i sluhom. Prije nekoliko dana prebačen je u bolnicu u Split, gdje je i preminuo 12. srpnja 2025. godine.

Zaželjevši don Bogoslavu pokoj vječni narod predvođen biskupom, svećenicima i obitelji pokojnika uputio se na groblje kako bi ukopali posmrtne ostatke. Potom su uslijedili sprovodni obredi, a nakon blagoslova brojni su se vjernici ostali pomoliti na grobu.