Simpozij je prvi u nizu događaja u sklopu proslave velikog Jubileja benediktinskog samostana sv. Kuzme i Damjana na Ćokovcu (1129.-2029.).

Samostan na Ćokovcu je jedini muški benediktinski samostan u Hrvatskoj koji tim simpozijem počinje proslavu 900. obljetnice svoje benediktinske prisutnosti na brdu Ćokovac pokraj Tkona na otoku Pašmanu (1129.-2029.).

Interdisciplinarni simpozij je početak obilježavanja 900 godina djelovanja benediktinaca na Ćokovcu u nadolazećem petogodišnjem razdoblju, a završetak proslave Jubileja će biti 2029. godine.

Petogodišnji spomen hod benediktinske prisutnosti na Ćokovcu održava se istovremeno s petogodišnjim hodom Opatije Montecassino koja će obilježiti 1500. obljetnicu osnutka, a utemeljio ga je sâm sveti Benedikt 529. godine.

Samostan na Ćokovcu je sljednik benediktinske opatije sv. Ivana evanđelista koja je bila osnovana 1060. g. u Biogradu n/m kao kraljevska zadužbina Petra Krešimira IV., a koja je poznata još i kao Rogovska opatija. Zato se Jubilej i naziva „900 Jubilaeum Rogovense“.

Ta je biogradska, zvana Rogovska opatija, bila srušena u jeku ratnih okolnosti 1125. i zato se Simpozij održava ove, 2025. godine, u spomen 900. obljetnice od rušenja benediktinske opatije u Biogradu n/m.

Nakon višegodišnjeg života u izgnanstvu, ta se monaška benediktinska zajednica 1129. preselila na Ćokovac i tu se održala u kontinuitetu, sve do početka 19. stoljeća.

Nakon prekida u 19. stoljeću, zajednica je obnovljena 1965. godine na Ćokovcu gdje monasi ponovno žive po Pravilu sv. Benedikta. Stoga se ove 2025. navršava i 60 godina od povratka benediktinaca na Ćokovac, odnosno od ponovnog života benediktinaca na Ćokovcu.

„Obilježavanje prelaska zajednice benediktinaca iz Biograda na Ćokovac privilegirana je prigoda za evaluaciju povijesnog i kulturnog nasljeđa Rogovske opatije. Ujedno, istovremeno simboličko podudaranje niza obljetnica dopušta uklopiti istraživanje povijesti opatije u širi kontekst obilježavanja velike 1100. obljetnice Hrvatskog kraljevstva. Okupljajući znanstvenike s područja povijesti, arheologije, povijesti umjetnosti te muzikologije, prvi put će se interdisciplinarno pokušati osvijetliti rana povijest jedne od najznačajnijih srednjovjekovnih opatija u Hrvatskoj“, poručuju organizatori simpozija, a to su Benediktinski samostan sv. Kuzme i Damjana na Ćokovcu, Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Društvo za povjesnicu Zadarske nadbiskupije ‘Zmajević’ u Zadru.

Prvog dana simpozija za sudionike će biti organiziran i posjet Rogovu pokraj sv. Filip i Jakova, nekadašnjem posjedu biogradske opatije, a drugog dana posjet Samostanu Ćokovac.

Prvog dana, u petak, 26. rujna, s početkom u 10 sati, Simpozij se održava u Gradskoj vijećnici u Biogradu n/m, a drugog dana, u subotu, 27. rujna, s početkom u 10 sati, Simpozij se održava u Interpretacijskom centru pomorske baštine u Tkonu na otoku Pašmanu.

Teme i raspored izlaganja i imena izlagača na simpoziju objavljeni su na mrežnoj stranici www.cokovac900.com koja je otvorena povodom proslave toga Jubileja.

Kralj Petar Krešimir IV. je 1059. potvrdio povlastice za samostan sv. Ivana Evanđeliste u Biogradu, čime je utvrđena njegova važnost i veza s Rimom. Oko 1124./1125., nakon što su Mlečani razorili Biograd, monasi su preselili zajednicu na Pašman i izgradili samostan na lokaciji postojeće kapele sv. Kuzme i Damjana.

Od 13. do 15. stoljeća samostan je bio utjecajno kulturno i duhovno središte u Dalmaciji. Često se nazivao „glagoljaškom opatijom“, upotrebljavajući glagoljicu u liturgiji i pisanju. Sačuvani rukopisi su „Prijevod Regule sv. Benedikta“ (14. st.), „Pašmanski brevijar“ i „Tkonski zbornik“.

Godine 1808., pod francuskom upravom, samostan je ugašen, a monasi otpušteni. Posljednji monah, Petar Pletikosić, umro je 1850., a obnovu je počeo kupnjom samostanske zgrade. Nakon više od jednog stoljeća bez monaškog života, obnova je počela 1961., a obnovljeni oltar posvećen je 1965. godine.

Glede kulturno-povijesnog statusa, samostan je upisan kao spomenik kulture nulte kategorije te je sačuvana bogata glagoljaška baština, uključujući kodekse, liturgijske tekstove i ikonografske zapise.