Nakon raskida kralja Henrika VIII. s Rimom 1534. godine, katolici su stoljećima bili potisnuti na društvenu marginu, a njihovi samostani i imovina oduzeti. Posebno nakon neuspjelog „barutnog urotnog zavjeta“ 1605. godine, kada je skupina katolika pokušala dići u zrak parlament, vjernici su dugo smatrani prijetnjom monarhiji i bili izloženi diskriminaciji.

Prava su im se počela vraćati tek krajem 18. stoljeća, a ključan preokret dogodio se 1850. kada je papa Pio IX. imenovao biskupe i obnovio redovite crkvene strukture. Taj je čin omogućio katolicima punije sudjelovanje u javnom i vjerskom životu te postavio temelje za njihovu postupnu integraciju u britansko društvo.

Katolička zajednica u 19. stoljeću bila je većinom sastavljena od siromašnih irskih doseljenika, ali s vremenom je Crkva stekla ugled kroz karitativni i obrazovni rad. Značajan doprinos katoličkoj misli dali su i konvertiti poput kardinala Johna Henryja Newmana te pisac G. K. Chesterton.

Danas u Velikoj Britaniji živi oko šest milijuna katolika, uz snažan doprinos irskih, poljskih, talijanskih i afričkih migranata. Katolici su integrirani u društveni život, no i dalje nose obilježja Crkve koja je stoljećima bila manjina, više okrenuti praktičnom svjedočenju nego misionarskoj ekspanziji.

U 175 godina od obnove hijerarhije Crkva u Engleskoj prošla je put od stigmatizirane manjine do priznate vjerske zajednice koja danas, unatoč izazovima sekularizacije i skandalima, nastavlja igrati važnu ulogu u društvenom i kulturnom životu zemlje.