Prve večernje hvale svetog Šimuna

Zadar, 7. listopada 2025.

Propovijed Apostolskog nuncija

Čitanje: Heb 10,5-7

Draga braćo i sestre,

U ovim prvim večernjim hvalama koje nas pripremaju za blagdan svetog Šimuna, pozvani smo svoj pogled upraviti na njegovu skromnu, ali i svečanu osobu.

Pismo nam ne donosi pojedinosti o njegovom dugom životu, ali nam ukazuje na bit njegove osobnosti: Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu (usp. Lk 2,25).

Njegova veličina ne leži u herojskom životu ili u nekom velikom događaju, već u strpljivoj i nadasve poniznoj kreposti, njegovanoj tijekom vremena: u vjernosti. U vjernosti koja se živi dan za danom, godinu za godinom, često u tami vjere, ali uvijek u svjetlu nade.

Šimun je, zapravo, ‘hodočasnik nade’ par excellence, onaj koji korača prema obećanju, iako još nije vidio njegovo ispunjenje.

I upravo u tom dugom, strpljivom iščekivanju nalazimo srce njegove žrtve, prinos koji je Bogu najugodniji.

Možemo zamisliti da je, poput svakoga pobožnog Izraelca, Šimun prinio brojne žrtve u Hramu. Ali životinje, plodovi zemlje, tamjan što ga je prinosio – sve je to već pripadalo Gospodinu. Što je mogao dati Bogu, a što već nije bilo Njegovo? Žrtva i prinos ne mile ti se, nego si mi tijelo pripravio, kaže Poslanica Hebrejima koju smo čuli.

Najugodnija žrtva Bogu jest ona nas samih, našega tijela, a osobito naše slobodne volje: Paljenice i okajnice ne sviđaju ti se… Tada rekoh: Evo dolazim (…) vršiti, Bože, volju tvoju.

Ono što Bog od nas očekuje, više od bilo čega, jest naš pristanak Njegovoj volji. Naše „da“, koje se ne izgovara jednom zauvijek, nego se obnavlja u svakoj životnoj dobi, u svjetlu, kao i u tami.

Sve što imamo je dar koji smo primili. Jedino što možemo nazvati doista svojim, i stoga to možemo Bogu darovati, jest naša slobodna odluka da ljubimo, da slijedimo, da se povjerimo.

Prava žrtva svetog Šimuna nije bila ništa drugo nego upravo to: darovao je Bogu svoju volju u činu povjerenja i potpunog predanja. Darovao je svoje iščekivanje, svo svoje vrijeme.

Njegov je život bio trajno odricanje od vlastite volje kako bi se zaodjenuo Božjom voljom.

Odabrani odlomak iz Poslanice Hebrejima savršeno osvjetljuje njegov život. Ono što će Krist u punini ostvariti ispivši gorki kalež koji mu je Bog dao, Šimun je unaprijed živio u svojoj svakodnevnoj vjernosti: volju je prinosio Bogu kao živu žrtvu dan za danom.

Njegov nas život duboko izaziva. I mi smo pozvani prinijeti svoj duhovni kult, svoju živu žrtvu: ne ono što posjedujemo, već ono što jesmo.

Radi se o tome da Bogu ne dajemo ono suvišno, nego samu bit svojega života – svoju volju kako bi se uskladila s Njegovom.

U tom smislu sveti nas Šimun, hodočasnik nade, uči što znači imati zrelu i strpljivu vjeru, sposobnu čekati u tami i u poniznosti prepoznati glavnu stazu kojom se prinosi žrtva koja je Bogu najugodnija: srce koje slobodno i s ljubavlju izabire pripadati Njemu.

I mi, po zagovoru svetog Šimuna, molimo Boga za milost da naš život postane dar ljubavi, kroz slobodno i radosno „da“ Bogu, svjesni da je prva volja koju Bog od nas traži ona koju je Isus sažeo u svojoj zapovijedi: Ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas.

Tako ćemo se, kad dođe naš čas, moći pridružiti glasu svetog starca iz Jeruzalema i biti spremni s njime reći: Sad otpuštaš slugu svoga, Gospodaru, po riječi svojoj u miru.

A tada ćemo, ako budemo ljubili i služili Kristu u braći vršeći Njegovu volju, i sami čuti Njegove riječi: Dođite, blagoslovljeni Oca mojega!, jer ste činili moju volju: Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni… (usp. Mt 25, 34-36).