U homiliji je propovjednik podsjetio na život sv. Ilara te istaknuo pojedine detalje iz njegova života koji nose poruku i današnjim vjernicima. Sveti Hilarion (Ilar) školovao se u Aleksandriji, što bi se, kako je napomenuo, moglo usporediti s današnjim poznatim svjetskim učilištima poput Oxforda ili sličnih. Ondje je susreo skupinu ljudi kojima se počeo diviti zbog onoga što je u njima prepoznao, a što je opisano u Djelima apostolskim riječima: „Gledaj kako se ljube”.

Taj je mladić u svom srcu prepoznao da je upravo to najvrednije. „Onaj tko traži Boga, traži prije svega autentične svjedoke”, istaknuo je p. Mandurić.

Govoreći o Ilarovu pustinjaštvu, propovjednik je primijetio: „Danas je najveći problem duhovnosti modernog čovjeka to što mu je način života ukrao sve trenutke u kojima bi mogao biti sam. To je velika promjena u odnosu na prije dvadeset ili trideset godina”. Naglasio je kako je nužno pronaći vrijeme u kojem osoba može biti sama te se posvetiti promišljanju vlastitoga srca, mislima, ispitu savjesti i molitvi. „Možda srce viče, vapi, a mi mu ne dajemo vremena da nam progovori, nego samo srljamo za onim što nam svijet nameće”, upozorio je.

Vjernicima je preporučio da ponovno otkrivaju dragocjenost tišine te da se, kada se odmaraju, ne okreću ekranima, nego da u tišini, „u pustinji vlastitoga života, uz glas svojega srca i Gospodnji glas koji progovara”, traže nutarnji mir i usmjerenje. Tada, poput sv. Ilara, mogu otkriti kamo ih Bog šalje.

Drugi naglasak homilije bio je „susret s patnjom” koji suvremeni čovjek često izbjegava, što može biti pogubno za njegov duhovni život. Sveti Ilar je, istaknuo je propovjednik, imao vremena za ljudsku patnju. „Ako se čovjek udalji od onih koji pate, on više ne živi u stvarnosti”, rekao je. Nabrajajući različite oblike ljudske patnje, p. Mandurić je podsjetio na važnost suosjećanja – da čovjek barem u srcu nosi one kojima je teško. Sveti Ilar je iz tog suosjećanja vapio Gospodinu da se smiluje čovjeku u potrebi.

Zbog svoje svetosti i pomoći koju je pružao, sv. Ilar je postao poznat te su mu mnogi dolazili, no on se bojao takve slave i bježao u pustinju. „Poniznost i samokritičnost nužni su za rast u krepostima. Suprotno tome, hvalisanje je imunitet protiv pokajanja i raskajanosti srca”.

U nastavku propovijedi pater Mandurić je govorio o svećeničkim i redovničkim zvanjima, potičući i ohrabrujući roditelje, bake i djedove da budu otvorena srca i spremni prikazati svoje dijete, unuka ili unuku Gospodinu. „Trebamo iznova otkriti ljepotu toga da u našim obiteljima i naraštajima Gospodin podiže nove sinove koji će tako hrabro, svjedočki i sveto, uime naroda i Crkve služiti Gospodinu. To je nešto najljepše i najsigurnije jamstvo naše budućnosti”.
Zaključio je mišlju kako sv. Ilar i danas potiče sve vjernike da mole za mir.

Nakon mise uslijedila je procesija oko crkve u kojoj su nošeni župni barjaci, a pod nebnicom je p. Mandurić nosio Presveti Oltarski Sakrament. Liturgijsko pjevanje predvodio je Mješoviti župni zbor.

Večernju blagdansku misu predslavio je župnik iz Zatona, p. Dariusz Nowak. Misu uoči blagdana također je predslavio pater Mandurić, a nakon nje održana je karitativna izložba radova nastalih na župnom likovnom susretu „Boje svjetlosti”.