Govoreći u homiliji o ocu Gabriću, propovjednik je istaknuo kako je otac Ante rođen u obitelji koja je bila plodno tlo za jedno takvo zvanje. Imao je, kazao je, žudnju postati mučenik i želio se što više suobličiti Kristu koji je dao svoj život za nas.

„U tom smislu Gospodin nam i danas postavlja pitanje: ‘A što ti činiš meni za ljubav?’ Ne zato što Isusu to treba – On je punina života. Stvorio nas je na svoju sliku i priliku te imamo mogućnost biti poput Njega, približavati se tom idealu. Stoga, dan u kojem nismo ništa učinili za Isusa izgubljen je dan. ‘Što učinismo jednome od najmanje braće, Njemu učinismo.’ Otac Gabrić bio je zadivljen naučiteljima Crkve, koje Crkva stavlja kao svjetionike”, rekao je propovjednik.

Istaknuo je i Gabrićevu osjetljivost za ljudsku patnju: „Vidimo da su ljudi koji trpe povlaštene osobe – ne zato što Bog voli trpljenje, nego zato što je, nakon pada u istočni grijeh, patnja ušla u svijet kao posljedica ljudskog grijeha. Duše žrtve nisu proklete, jer križ nije prokletstvo, nego spasonosno sredstvo otkako ga je Krist primio na svoja leđa i dao život za nas”.

Don Antunović je u nastavku propovijedi naglasio važnost molitve: „U današnjem čitanju vidimo kako Pavao šapuće i viče, osobito muškarcima, da naš prvi zadatak treba biti molitva. Važno je shvatiti da ono što činimo drugima, zapravo činimo svojoj duši. Ljudi nas ranjavaju jer su i sami ranjeni, a đavao nas napada kroz njihove rane. Sveti Pio rekao je da je na koncu đavao sve kriv! Nećemo ga pobijediti osvetom, mržnjom i nepraštanjem, nego – kao što se vatra gasi vodom – tako se i zlo gasi dobrotom”.

Podsjetio je i na primjer sv. Franje, koji je nadahnuo Leonarda, župnika oca Gabrića, da živi u franjevačkom duhu – s osjetljivošću prema siromasima, svetošću u liturgiji, ljubavlju prema Euharistiji i strpljivošću u ispovijedi.

„Ako se netko približava Bogu ne zato da bi se pravio važan pred drugima, nego zato što zna da je Bog vrijedan svake ljubavi i želi biti ponizna i blaga srca poput Njega, takav čovjek postaje magnet koji privlači druge duše Bogu. Kad bismo saželi životni moto oca Ante Gabrića, glasio bi: ljubiti Boga i druge privoditi toj Ljubavi”, rekao je propovjednik.

Podsjetio je i na riječi pape Franje: „Ako nemam nikoga koga bih molitvom, žrtvom ili djelima milosrđa želio privući istinskom smislu života – Bogočovjeku Isusu Kristu – trebam se zapitati, jesam li uopće kršćanin?”

Govoreći o vezi između oca Gabrića i sv. Majke Terezije, don Antunović je istaknuo: „Velika sveta Majka Terezija, volim reći, na neki ga je način kanonizirala, držeći da je bio svet svećenik s pastirskim Kristovim srcem”.

Vjernike je pozvao da se na današnji dan sjete oca Gabrića u molitvi: „Ako ste iz njegova mjesta, odlučite da vam neće proći dan a da ga ne zazovete u molitvi. Izmolite deseticu krunice s dodatkom: ‘Oče Gabriću, pomozi mi da i ja budem svet’, a potom dodajte svoje nakane”.

„Što će ti da sve imaš na zemlji, a promašiš nebo!” – rekao je propovjednik, potaknuvši okupljene da ne zaborave na vječnost: „Ovdje smo tek privremeno, a vječnost nas čeka. Otac Ante Gabrić bio je spreman podnijeti sve muke na zemlji jer je, proučavajući teologiju i mistiku, shvatio stvarnost raja, čistilišta i pakla. Premalo živimo za Boga i za Nebo”.

Upozorio je da je misa „najjača molitva koju je Bog ostavio na zemlji”, pozvavši vjernike da nastoje sudjelovati na njoj svakoga dana: „Zašto ne? Nije to fanatičnost – to je normalnost. Nije grijeh ako ponekad propustiš, ali grijeh je propustiti nedjeljnu misu. Dopusti Isusu da bude tvoja najveća ljubav – nećeš ništa izgubiti, nego neizmjerno više dobiti, u vremenu i u vječnosti”.

„Riječi oca Gabrića i danas nas potiču da se probudimo dok je vrijeme. Vječnost postoji, duša postoji, jedini Bogočovjek Isus Krist uskrsnuo je i pobijedio smrt, sotonu i grijeh. Izvorna Crkva jest Katolička Crkva. Dana su nam sva sredstva za spasenje i posvećenje. No, nećemo svi uživati u raju – oni koji su više narasli u ljubavi, radosti, miru i krepostima imat će veću slavu u nebu”, poručio je Antunović.

„Nemojte hodati ovim svijetom kao nevoljeni, kao da vam je život besmislen, kao da vam nije otkriven razlog križa. Bog nije htio patnju u početku – ona je posljedica grijeha. Nije prokletstvo, nego spasonosno sredstvo. Dobro je moliti za zdravlje duše i tijela, ali iznad svega trebamo moliti za ljubav prema Božjoj volji i za ljubav prema spasonosnom križu. Svaki dan može biti dan poziva u vječnost. Zato ne odgađajte obraćenje, jer odgađanje znači otežavanje obraćenja. Bog nas upozorava: ako ne postignemo svetost na zemlji, a budemo spašeni, morat ćemo se posvetiti kroz puno bolnije čistilište da bismo ušli u Nebo”, zaključio je Antunović.