Novi đakoni su Karlo Strišković iz Župe sv. Petra u Petrijevcima, za Đakovačko-osječku nadbiskupiju, te Gutenberg Sourou Hounyou iz Župe sv. Terezije od Djeteta Isusa u Drogo-Adjinu i Hermann Zinsou Kodjo iz Župe sv. Benedikta u Koutoungbéu, za biskupiju Porto Novo u Beninu.

U uvodu u misno slavlje nadbiskup Hranić pozdravio je sve okupljene, a na osobit način mons. Ivana Ćurića, pomoćnog biskupa, te zajednicu Bogoslovnog sjemeništa na čelu s rektorom prof. dr. sc. Stjepanom Radićem, vicerektorom i ekonomom dr. sc. Davorom Senjanom te duhovnikom mr. sc. Stjepanom Matezovićem. Pozdravio je i akademsku zajednicu Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu, sve profesore na čelu s dekanom prof. dr. sc. Ivicom Pažinom, te sve studente laike, Marijine sestre misionarke u Beninu, Milosrdne sestre sv. Križa i druge redovnike i redovnice.

Uputio je pozdrav i roditeljima te braći ređenika Karla Striškovića, kao i svim župljanima njegove župe Petrijevci, osobito iz njegove rodne filijale Satnica.

Roditelji i obitelji ređenika Gutenberga i Hermanna pratili su svečanu misu i obred ređenja putem izravne video veze, a nadbiskup im je također uputio pozdrav i izrazio zahvalnost. Zahvalio je roditeljima svih ređenika za živote i katolički odgoj koji su pružili svojim sinovima, iz kojega je niknula i klica njihova svećeničkog poziva.

Osim navedenih svećenika, koncelebrirali su i vlč. Antun Štefan, svećenik Varaždinske biskupije koji je kao mladomisnik otišao u misije u Benin, gdje je ostao dvadesetak godina, zatim svećenici Đakovačko-osječke nadbiskupije te svećenici biskupije Porto Novo – vlč. prof. dr. sc. Odilon-Gbenoukpo Singbo, profesor na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu, i vlč. Gildas Bonaventure Mahuton Hazoume.

Uz đakovačke bogoslove posluživali su trajni đakon Ivan Tutiš i đakon Krčke biskupije Marko Mikić. Obredima je ravnao ceremonijar vlč. mr. Dario Hrga, kancelar Nadbiskupskog ordinarijata i profesor na KBF-u u Đakovu.

Mons. Hranić u homiliji je temeljio razmatranje na liturgijskim čitanjima i evanđeoskoj prispodobi o dvojici molitelja u Hramu – cariniku, javnom grešniku, i farizeju, čestitom i pobožnom čovjeku. Tumačeći lik jednoga i drugoga, rekao je:

„Pobožnom farizeju Isus u prispodobi suprotstavlja carinika, grešnika i po profesiji i po definiciji. I on je u Hramu, ali ne na prvim mjestima, nego izdaleka, podalje od pobožnih, ne usuđuje se ni očima podići k nebu. Nema zasluga koje bi stavio pred Boga, nema razloga za sigurnost, samozadovoljstvo ni hvalu. Ponizno i posve jednostavno povjerava se Božjem milosrđu: ‘Bože, milostiv budi meni grešniku!’ I Isus kaže da je carinik otišao kući opravdan, a ne pobožni farizej.“

Nadbiskup je aktualizirao tu prispodobu na stvarnost đakonskoga ređenja te pojasnio da Isus upozorava kako je lako moguće da i u svakome od nas čuči „mali farizej“ koji se smatra pravednim i boljim od drugih. Stoga je sve pozvao da ponizno i skrušeno mole za Božje milosrđe i oproštenje.

„Bog je velik u svojoj providonosnoj ljubavi“, istaknuo je mons. Hranić, obraćajući se ređenicima riječima:

„Dragi ređenici, niste vi izabrali Boga, nego je On izabrao vas. On je prvi pogled svoje ljubavi zaustavio na vama. Svojim Svetim Duhom djelovao je u vašim srcima i probudio sveti nemir. Pozvao vas je da ga slijedite. Danas, kad se naša mjesna Crkva spominje đakona i mučenika sv. Dimitrija, On vas po ređenju za đakone suobličuje sebi u ljubavi prema braći i sestrama u službi služenja.“

Tumačeći prispodobu o molitvi farizeja i carinika, nadbiskup je naglasio da nas Isus poučava kako smo pozvani gledati i prosuđivati sami sebe u svjetlu neizmjerne Božje ljubavi i milosrđa, a ne u svjetlu drugih ljudi.
Rekao je kako slabosti i pogreške naše braće nikada ne smijemo koristiti kao opravdanje za vlastite propuste. Naprotiv, pozvani smo druge prihvaćati, istinski ljubiti, podržavati i nikoga ne osuđivati, jer samo tako i sebi i drugima pomažemo otvoriti se novom početku.

Homiliju je mons. Hranić zaključio riječima sv. Augustina, koje je nedavno spomenuo i papa Lav XIV.:

„Uznosiš li se pred Bogom, On se, nedostižan, još više uzdiže na svoje prijestolje. Silaziš li u svoju malenost, On k tebi prilazi. Sami ne možemo doći do Boga, ali Bog može sići do nas.“

Nakon homilije uslijedio je obred đakonskog ređenja. Ređenici su stupili pred nadbiskupa i izrekli svoj spremni odgovor „Hoću!“, preuzimajući sve milosti i odgovornosti svetoga reda đakonata te obećavši poštovanje i poslušnost svome ordinariju.

Cijela je crkva potom molila Litanije Svih svetih, koje je pjevajući predmolio bogoslov Matej Mlinarić, dok su ređenici ležali prostrti pred oltarom.

Potom je nadbiskup Hranić položio ruke na ređenike i izmolio posvetnu molitvu. Ređenici su zatim obukli liturgijsko ruho đakonske službe – štolu i dalmatiku – te su, kao novi đakoni, pristupili nadbiskupu i primili Evanđelje kao znak vjere i poslanja da ga naviještaju i žive.

Time je bio dovršen obred ređenja, a novi su đakoni pristupili posluživanju u euharistijskoj službi.

Tijekom mise i obreda pjevanje je predvodio Katedralni zbor pod ravnanjem mo. Ivana Andrića, uz orguljsku pratnju s. Josipe Pavle Jakić.