Spomen na oca Placida Cortesea

Posveta Lateranske bazilike

Cres, 9. studenoga 2025.

Propovijed apostolskog nuncija

Čitanja: Ez 47, 1-2.8-9.12; Ps 45; 1 Kor 3, 9c-11.16-17; Iv 2, 13-22.

Draga braćo i sestre,

Okupili smo se danas u ovoj prekrasnoj crkvi u Cresu, gradu koji je dao mnoge ugledne biskupe i uzorne redovnike. Među njima, danas se želimo spomenuti franjevca konventualca Placida Cortesea, svjetovnog imena Nicolò Matteo, zvanog Mico, koji je umro mučeničkom smrću u Trstu, početkom studenoga 1944. godine, u zatvoru Gestapa.

Svrha ovoga slavlja je i bolje upoznavanje njegovoga lika, koji to uistinu i zaslužuje.

Danas također slavimo i blagdan Posvete Lateranske bazilike, „majke i glave sviju crkava“, papinske katedrale, u kojoj je prije 95 godina, 6. srpnja, otac Placido primio svećeničko ređenje, dok je ovdje u Cresu, tjedan dana kasnije, slavio svoju mladu misu.

Današnja nam čitanja govore o hramovima, o svetim mjestima, o građevinama posvećenima Bogu. No, otkrivaju nam i dublju istinu: pravi Božji hram nije izgrađen od kamena, nego su to živa srca koja kucaju ljubavlju prema Bogu. „Ne znate li? Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama?“, piše Pavao kršćanima u Korintu.

U prvom čitanju, prorok Ezekiel nam opisuje iznenađujuće viđenje: iz hrama izvire voda koja postaje tako obilna da se pretvara u bujicu. I kuda god ta voda protječe, sve ozdravlja, i ribe i stabla koja rađaju plodovima. Ništa nije isključeno iz blagodati te čudesne vode. Ona, naravno, predstavlja Božju milost, koja je obilna, namijenjena svima i neiscrpna.

Ova nas slika podsjeća na djelo oca Placida. Njegova je ljubav izvirala iz živoga hrama njegovoga srca posvećenog Bogu i dopirala je do svih, nikoga nije isključivala.

Nakon svećeničkog ređenja i završenih studija u Rimu, njegova je prva služba bila u Bazilici svetog Antuna u Padovi, u provinciji kojoj je pripadao kao redovnik konventualac.

Nakon kratke trogodišnje službe u Milanu, vratio se u Padovu gdje je, zbog svojeg talenta i strasti prema novinarstvu, bio imenovan ravnateĺjem „Glasnika svetog Antuna“, časopisa koji franjevci konventualci izdaju pri Bazilici svetog Antuna. Upravo je pod njegovim vodstvom dostigao nakladu od čak 800.000.

Svojim je spisima utažio žeđ za Bogom mnogih ljudi, oblikujući ih prema evanđeoskom duhu u vrlo teškom vremenu, uoči Drugoga svjetskog rata.

No, taj je „medijski“ apostolat bio samo prva bujica koja će izvirati iz njegovoga srca.

Fra Placido je bio pozvan iskazati još konkretniju ljubav koja je od njega zahtijevala da doslovno uprlja ruke, i to ne samo tintom, već izravnim kontaktom s najsiromašnijima.

Čemu taj novi zadatak?

Sin oca Talijana i majke Hrvatice, počeo je čitati i pisati u Cresu u hrvatskoj školi, a nakon njezina zatvaranja je, uslijed proglašenja talijanskog suvereniteta nad Cresom, nastavio školovanje u talijanskoj školi.

Budući da je govorio dva jezika i da je imao srce ispunjeno ljubavlju, 1942. godine mu je povjerena duhovna skrb za zatočenike u logoru Chiesanuova kod Padove, u kojem je bilo više od 3000 ratnih zatočenika, uglavnom iz Jugoslavije, a ponajviše iz Slovenije.

Tako je otac Placido postao rijeka života i nade tisućama progonjenih, kojima je, osim moralne i duhovne utjehe, potajno donosio i materijalnu pomoć, riskirajući pritom vlastiti život.

Osim Slovenaca, u logoru Chiesanuova je bilo i Hrvata, Srba, Crnogoraca, Židova. Mnogi su od njih bili uvjereni komunisti, antiklerikalci, neprijateljski raspoloženi prema Crkvi. Neki su psovali Boga, a neki su ismijavali vjeru. Ipak, otac Placido je svima pomagao, bez razlike, poput rijeke koja daje život svemu, ne praveći razliku između dobre trave i one loše.

Otac Ljudevit Maračić – kojemu zahvaljujem na pozivu koji mi je uputio, zajedno s gvardijanom ocem Josipom Petonjićem – u svojoj lijepoj biografiji oca Cortesea na talijanskom jeziku piše: „U početku, otac Placido nije lako pristao surađivati u tom radu. Vrlo je dobro znao da je većina zatočenika u Chiesanuovi simpatizirala partizane i komuniste te nije bio nimalo sklon pomagati osobama takve sumnjive reputacije.“

Ali tada se nešto prelomilo i promijenilo u njegovu srcu. Dvije slovenske studentice i jedna Hrvatica, uspjele su ga uvjeriti, moleći ga da pomogne njihovim sunarodnjacima. I tako je otac Placido „započeo novo djelovanje koje će se za njega pokazati kobnim.“

„Kao pomoćnika za duhovnu skrb“ – navodi dalje otac Ljudevit, „pronašao je jednoga slovenskog franjevca. Zajedno su organizirali duhovnu i materijalnu pomoć svima, bez razlike.“

Da: „svima, bez razlike.“

Kako je lijepo čuti ove riječi, osobito danas, kada živimo u vremenu snažnih sukoba, isključivanja i polarizacija, i unutar samih zemalja, a često čak i unutar Crkve.

Otac Placido i njegov slovenski kolega, kako čitamo u biografiji oca Ljudevita: „Uspješno su koordinirali dobrotvorne inicijative nazvane Samopomoć koje su pomagale svima, bez obzira na vjeru i podrijetlo, pridonoseći time spašavanju zdravlja, pa i samog života, čak i najokorjelijih komunista.“

To je evanđeoska radikalnost! To je bit kršćanstva!

Otac Placido je imao svoje političke stavove, nimalo nije simpatizirao komunizam – to se vidi iz njegovih članaka u Glasniku sv. Antuna kada piše o Španjolskom građanskom ratu, gdje osuđuje „crvenu opasnost“. Pa ipak, kada se našao pred muškarcima i ženama u okovima, progonjenima, gladnima, njegova je ljubav nadišla svaku ideološku barijeru.

U današnjem Evanđelju, Isus čini gestu koja sablažnjava: istjeruje trgovce iz Hrama bičem i, čak ljutito prevrće stolove mjenjačima novca, vičući: „Ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku!“

Ovo je jedini put da nam Evanđelja prikazuju Isusa koji je izvan sebe, koji očituje svoju gorljivu ljubav prema kući Božjoj i čistoći bogoslužja.

Nakon toga neobičnog prizora, Isus najavljuje nešto što još više iznenađuje i sablažnjava: „Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići.“

On je govorio o hramu svojega tijela, napominje Evanđelist, naviještajući da će uskrsnuti od mrtvih.

Isus čisti hram od trgovačke logike, računice i interesa. Tako je i otac Placido morao očistiti hram svoga srca od svake ljudske računice: nije pomagao da bi dobio priznanje, niti je to činio na temelju političkih ili vjerskih simpatija. Pomagao je iz evanđeoskog razloga: jer je u svakom ljudskom licu, izobličenom i patničkom, prepoznavao Kristovo lice. Svima je donosio hranu, odjeću, pisma, pa i lažne dokumente kako bi im pomogao pobjeći. Riskirao je svoj vlastiti život da bi spasio njihov!

To je ljubav koju Krist traži od nas: ne onu laku, prema onima koji su nam simpatični ili prema onima koji razmišljaju poput nas. Već onu težu, „sablažnjavajuću“, onu prema neprijatelju, prema onima koji nas preziru.

Još od svojih studentskih dana u Rimu, kada je posjećivao katakombe, „duša mladoga teologa sve se više zaljubljuje u ideal mučeništva. Izgarati i trošiti se za Gospodina, za Crkvu, za ljude“, opaža otac Ljudevit. Ljubio je „sve, sve, sve“, kako bi rekao papa Franjo, blažene uspomene.

Sveti nas Pavao, u čitanju koje smo čuli, na vrlo jasan način podsjeća na tu teološku stvarnost: „Ne znate li? Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama?“ Svaki krštenik je hram koji sadrži Duha Svetoga. Stoga je prebivalište Božje.

Ako je istina da je svaki krštenik hram Božji, ne smijemo, međutim, zaboraviti da je svako ljudsko biće stvoreno na Božju sliku i priliku. I otac Placido je razmatrao o toj Božjoj slici u svima, i u komunistu, i u antiklerikalcu, čak i u onome koji je bogohulio.

Unatoč pritiscima poglavara, zabrinutih za sigurnost zajednice, unatoč očitim opasnostima, nastavio je svoje djelo pomaganja.

Zašto? Jer je shvatio da služiti progonjenima znači služiti samome Kristu: „U tamnici bijah i dođoste k meni.“ Ne kaže: bio sam nepravedno utamničen, niti: bio sam jedan od vaših u tamnici, nego: bio sam u tamnici, točka.

Jedan od subraće oca Placida, Beniamino Costa, svjedoči; ne samo da je pomaganje zatvorenicima bilo opasno, već su često nailazili i na nezahvalnost onih kojima su pomagali.

Jednom prilikom, kako bi ohrabrio plemeniti rad oca Placida, apostolski nuncij mons. Borgongini Duca, mu se želio pridružiti u njegovim posjetima zatvorenicima. Evo što piše sam otac Costa: „Darovi koji su dijeljeni (hrana i odjeća) bili su predstavljani kao dar Svetog Oca, (pa ipak), pri više od jednoga takvog posjeta, darovatelje su dočekali urlikanjem, vikom i psovkama.“

Zamislite bol oca Placida koji je bio dočekan psovkama dok je donosio konkretnu pomoć, riskirajući život i to još u pratnji Papina predstavnika! Pa ipak, ponovno se vraćao: njegova ljubav nije ovisila o primljenoj zahvalnosti. Bila je to čista ljubav, poput one Božje koja „daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima“ (Mt 5,45).

Dana 8. listopada 1944. oca Placida je izdao netko tko je organizirao njegovu otmicu pred bazilikom svetog Antuna u Padovi. Odveden je u Trst, gdje je bio podvrgnut strašnim mučenjima u bunkeru Gestapa. Svjedoci pričaju: „Lomili su mu prste“, „cijela su mu leđa bila prekrivena krvlju“, „bio je podvrgnut svakodnevnom mučenju“.

Usprkos svemu, jedna svjedokinja tvrdi da je otac Cortese umro „a da nisu uspjeli iz njega izvući imena njegovih suradnika“. Do posljednjeg je daha štitio svoju subraću, ali i one koje je spasio.

I slovenski je pukovnik, Janez Vauhnik, prijatelj oca Placida, zapisao: „Franjevcu su krvnici Gestapa iskopali oči, odrezali jezik i zatim ga živa zakopali. To dokazuje da nije htio otkriti ono što je znao i vidio.“

Otac Placido, iako i sam izdan, nije nikoga izdao.

Na temelju onoga što znamo, možemo vjerovati i nadati se da će i njegovo ime uskoro biti upisano u knjigu svetih mučenika koji su posvjedočili vjernost Kristu i koji su, poput Krista, premda izdani, dali svoj život.

Njegova nas poruka duboko pogađa.

U vremenu kao što je ovo naše, obilježenom ideološkim podjelama, političkim polarizacijama, zidovima koji razdvajaju, otac Placido nas uči temeljnoj lekciji: kršćanska ljubav ne poznaje granice ili prepreke, ne kalkulira, ne postavlja uvjete.

Ljubio je i one koji njega nisu ljubili. Spasio je i one koji su željeli vidjeti poraženu Crkvu. Umro je štiteći i one koji nisu vjerovali u Boga.

Tršćanski je biskup, započinjući njegov postupak beatifikacije, izjavio: „Otac Placido, mučenik ljubavi, ubijen je za sve dobro koje je učinio za progonjene, uključujući i to da nije izdao svoje suradnike, čak ni tijekom mučenja.“

Hvala ti, uzorni sine Cresa, Kolbe svojega otoka: ti koji si ljubio bez granica, moli za nas s neba, zagovaraj ovaj grad koji ti je rodno mjesto, Crkvu ove Zemlje, sve nas kako bismo naučili ljubiti kao što si ti ljubio: bez granica, bez interesa i bez zadrške.

Amen.