Drage sestre Misionarke ljubavi,

od srca vas pozdravljam i zahvaljujem na pozivu na ovo euharistijsko zajedništvo. Pozdravljam sve štićenike i prijatelje vaše kuće, kao i volontere koji su vaši suputnici u zajedničkom djelu taženja Gospodinove žeđi za ljubavlju u našoj braći i sestrama.

Danas Crkva obilježava Svjetski dan siromaha, a vaša Kongregacija ove godine obilježava 75. obljetnicu svoga osnutka u Kalkuti. Obje su ove prigode razlog za našu zahvalnost. Posebno smo zahvalni Bogu na vašoj predanoj prisutnosti u Zagrebačkoj nadbiskupiji.

Drage sestre, vi svojim životom pokazujete kako služenje „najsiromašnijima među siromasima“ ne znači samo zadovoljavanje njihovih materijalnih potreba nego u prvome redu naviještanje Radosne vijesti da ih Bog ljubi te da su iz ljubavi i za ljubav stvoreni. To činite po nadahnuću vaše svete utemeljiteljice Majke Terezije koja je snagu za takvo služenje nalazila u molitvi i u tihoj kontemplaciji Isusa Krista, njegova Svetog Lica, njegova Presvetog Srca (usp. Lav XIV., Dilexi te, 77). Papa Lav XIV. u Apostolskoj pobudnici o ljubavi prema siromasima Dilexi te navodi ove njezine riječi: „Plod šutnje je molitva; plod molitve je vjera; plod vjere je ljubav; plod ljubavi je služenje, plod služenja je mir“ (br. 77). Izostanak mira kojemu svjedočimo širom svijeta značio bi, prema tome, da smo prethodno izgubili potrebu za šutnjom i molitvom, a potom vjeru, ljubav i sposobnost služenja.

Današnja Božja riječ progovara nam o izazovima s kakvima se i sami susrećemo. Progovara o kušnjama, ali i o kršćanskoj nadi.

Evanđeoski odlomak koji smo čuli (Lk 21,5-24) vrlo je snažan. Isus prorokuje „nagovještaj nevolja“, govori o rušenju jeruzalemskoga Hrama i teškim vremenima koja dolaze. Upozorava na ratove, potrese, progonstva, pojavu lažnih proroka. Na prvu, to su riječi koje mogu uznemiriti. No, Isus ih ne izgovara kako bi nas zastrašio, nego kako bi nas ohrabrio i poučio. On poručuje: „Pazite, ne dajte se zavesti… Kad čujete za ratove i pobune, ne prestrašite se”. Usred tih dramatičnih slika daje obećanje: „Svi će vas zamrziti zbog imena mojega. Ali ni vlas vam s glave neće propasti. Svojom ćete se postojanošću spasiti“ (Lk 21,17-19). Upravo o toj Isusovoj poruci o postojanosti želimo danas razmišljati. Želimo moliti za postojanu vjeru u nasljedovanju Krista u njegovu poistovjećivanju sa siromasima. Želimo posvjedočiti „jaku vezu koja postoji između Kristove ljubavi i njegova poziva na blizinu siromasima“ (Lav XIV., Dilexi te, br. 3). To je u konačnici poruka nade za sve nas.

1. Znakovi vremena
Evanđelje prikazuje scenu u kojoj se učenici dive veličanstvenom Hramu u Jeruzalemu, ukrašenom divnim kamenjem i zlatom. Isus tada izgovara potresnu istinu o Hramu koji je bio ponos Izraela, simbol Božje prisutnosti! Govori: „Doći će dani u kojima se od ovoga što motrite neće ostaviti ni kamen na kamenu“ (Lk 21,6). Znamo da se to proročanstvo ispunilo razaranjem Hrama 70. godine.

Gospodin želi poučiti učenike kako svemu zemaljskome dođe kraj. I životu kakav poznajemo jednom će doći kraj. No, taj je kraj obilježen snažnim pozivom na iščekivanje Gospodinova dolaska i na mudrost u prepoznavanju lažnih proroka koji iskoriste svaku krizu kako bi zaveli lakovjerne. Isus jasno upozorava da će mnogi doći lažno se predstavljajući prorocima novoga svijeta. Govori: „Ne idite za njima!“ Samo on je Bog koji čini sve novo. Ne smijemo se, dakle, dati povoditi za dramatičnim glasovima koji šire paniku i nude instant-rješenja. Ponekad su to glasovi samozvanih učitelja i iscjelitelja koji obećavaju uspjeh i blagostanje bez križa, ponekad političkih ideologa koji obećavaju zemaljski raj bez poštivanja Božjeg zakona, a ponekad čak i duhovnih ljudi koji u vođenju duša zauzmu mjesto Boga i savjesti.

Isusov učenik mora biti trijezan i budan, sve mjeriti mjerom evanđelja. Ratova, pobuna, potresa, prirodnih katastrofa i progona uvijek će biti. No, Bog je i tada prisutan jer povijest je u njegovim rukama. Stvarnost možemo jasno vidjeti samo ako je gledamo Božjim očima. Takav pogled uvijek je pogled nade. Ne zaustavlja se na vidljivome, ne da se suziti prolaznim nevoljama. Vjernik nastoji sve događaje gledati Božjim očima. Drage sestre, ako itko promatra svijet Božjim očima to ste vi koje Gospodina prepoznajete na licima siromaha i kojemu služite služeći njima. Time ste i same obogaćene njihovim pogledom i mnogim svjedočanstvima „snažne i pouzdane nade“ koju upravo siromasi izražavaju u nezavidnim životnim prilikama – oskudici, krhkosti i marginaliziranosti (usp. Lav XIV., Poruka za IX. Svjetski dan siromaha, 16. studenoga 2025., br. 2).

2. Postojanost koja spašava
U Božjoj perspektivi, čak su i progoni prilika za svjedočenje vjere i za svjedočanstvo postojanosti koje vodi k spasenju. Kršćani prvih stoljeća doslovno su doživjeli Kristove riječi o progonima. Vukli su ih pred upravitelje i kraljeve, mnogi su podnijeli mučeništvo. I mnogi kršćani današnjice nalaze se u takvim prilikama. No, snagom Duha Svetoga njihovo svjedočanstvo Kristove ljubavi nosi plodove obraćenja. Isus je svoje učenike pozvao na put koji biraju heroji, a ne kukavice. No, dao im je obećanje mudrosti kojoj se neće moći oduprijeti nijedan protivnik (usp. Lk 21,15).

Povijest Crkve to potvrđuje: mučenici su odlazili na stratišta osjećajući nebesku radost, zatvori su im postajali poput najljepših palača. Bog nikada ne napušta progonjene i one koji trpe zbog njegova Imena. Isus takvima govori: „Ni vlas vam s glave neće propasti. Svojom ćete se postojanošću spasiti“ (Lk 21,18-19). To je poziv i nama: ustrajati u vjeri i onda kad dođu kušnje, ne posustati pred napastima ni prijetnjama.

Takva postojanost ide ruku pod ruku s nadom. Čovjek koji se ne nada nekomu dobru, teško će podnijeti nevolje koje ga zadese. Papa Lav nas u poruci za ovogodišnji Svjetski dan siromaha podsjeća da kršćanska nada nije bijeg od svijeta nego poziv na preuzimanje odgovornosti za svijet među kojima je i otklanjanje strukturnih uzroka siromaštva. „Svi smo“, kaže on, „pozvani pružati nove znakove nade koji svjedoče o kršćanskoj ljubavi.“ Ovo mjesto jedno je od takvih znakova nade u našoj nadbiskupiji jer svi vi ovdje zajedno svojim životom, riječima i djelima potičete „da stupimo u konkretan dodir s istinom Evanđelja“, a ona glasi da siromasi za nas nisu nešto sporedno, nego su njezina najdraža braća i sestre, oni koji nas potiču da uvijek iznova pronalazimo nove oblike življenja evanđelja danas (Lav XIV., Poruka za IX. Svjetski dan siromaha, br. 5; 6).

3. Današnje iskustvo siromaštva
Isusov nagovještaj nevolja pogađa i našu suvremenost. Živimo u doba kada se potresi ne događaju samo u prirodi nego i u društvu: ekonomske krize, socijalne nepravde, moralne nesigurnosti. Ratovi i nasilje stvaraju nove siromahe, tisuće prognanika, ranjenih duša. Nedavna pandemija koronavirusa razotkrila je koliko smo svi krhki i upućeni jedni na druge. Svi ti potresi posebno pogađaju siromašne. Oni su prvi na udaru svake krize. U ratu najviše ginu nezaštićeni, u potresu najviše stradavaju trošne kuće siromašnih obitelji, u poskupljenjima najviše trpe oni koji već žive oskudno. Crkva, kao Majka, ne smije ostati ravnodušna. Drugi vatikanski sabor snažno je naglasio da su „radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našeg vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe“ ujedno radost i nada, žalost i tjeskoba Kristovih učenika (GS, 1).

Ipak, Papa u svojoj poruci snažno ističe kako „najgore siromaštvo jest nepoznavanje Boga“. Vi ste, drage sestre, u svojoj karizmi dobro poučene da je važnije od dijeljenja kruha u srcima siromaha probuditi ljubav. Pokazati im da su iz ljubavi stvoreni i na ljubav pozvani, da imaju dostojanstvo djece Božje. Također, sami siromasi svojom vjerom i strpljivošću evangeliziraju druge.

Siromaštvo po sebi nije poželjno ni dobro, ali također je istina da će siromaha uvijek biti. Stoga će stari i novi oblici siromaštva uvijek biti i prilika za odjelotvorenje Isusove želje da njega samoga prepoznajemo u siromasima i da njemu samome u njima pomažemo. Ta su djela milosrđa prozori kroz koje zrake Božjega milosrđa prosijavaju na naš svijet i drže ga živim.

Trud oko uklanjanja uzroka siromaštva djelo je pravednosti i nikada ne smije izostati. Upravo je ljubav za nas velika društvena zapovijed, (usp. KKC 1889), a ne samo pobožan osjećaj. Kršćanin se dakle ne smije pomiriti s time da postoje ljudi koji nemaju kruha, doma, posla, liječnika. Mi vjerujemo u Boga koji je Otac svih ljudi i koji želi da zemaljska dobra budu podijeljena pravedno, na korist svakome. Kada pomažemo siromahu, činimo djelo ljubavi, ali ujedno izvršavamo i djelo pravde jer vraćamo siromahu dostojanstven život koji mu po Božjem naumu pripada.

Isus je u evanđelju također upozorio da će usred nevolja posljednjih vremena „ohladnjeti ljubav mnogih“ (Mt 24,12). Ako bismo sudili po otuđenju našega društva „koje nas navodi da pronalazimo samo teoretske izgovore, ali ne i rješenja za konkretne probleme onih koji trpe“ (Dilexi te, 93), naša su vremena posljednja. Ohlađenje ljubavi lako se može dogoditi svima nama ako ne dopustimo našoj siromašnoj braći i sestrama da nas izliječe od naše vlastite oholosti i sebičnosti. Kada svijet zahvati hladnoća egoizma, kršćani su pozvani ložiti ognjište dobrote. Bog želi da i mi budemo siromašni duhom, svjesni da bez njega nemamo ništa, otvoreni nadi njegove dobrote. Tek tada možemo služiti drugima ne uzdižući se iznad njih, nego ljubeći ih kao braću. To posebno vrijedi za one koji pomažu siromasima, bilo materijalno bilo duhovno. Činimo to u poniznosti, svjesni da i sami puno toga moramo naučiti od onih kojima služimo.

Draga braćo i sestre, u zaključku ove homilije ponovno slušamo glas Gospodina koji nam govori isto što i učenicima u Jeruzalemu: ne bojte se vremena u kojima živite; ne dopustite da vas zaslijepi buka lažnih obećanja; ne klonite kad pred vas stanu kušnje. Sve što nam se događa može postati mjesto milosti i prilika za svjedočanstvo vjere, nade i ljubavi. A u tome nismo sami. Krist je vjeran i istinit svjedok (usp. Otk 1,5) koji ostaje s nama do svršetka svijeta.

Obraćam se posebno vama, draga braćo i sestre koji nosite teret siromaštva, osamljenosti ili bolesti. Niste zaboravljeni. Vaša imena upisana su u Božje srce. Crkva vam danas želi reći: Bog je blizu, Bog vas vidi, Bog vas ljubi. Budite sigurni u to i kad sve oko vas govori suprotno. Majka Crkva stoji uz vas i moli za vas.

Vama, drage sestre Misionarke ljubavi, hvala što svojom tihom, svakodnevnom žrtvom palite svjetlo ljubavi ondje gdje je svijet najtamniji. Na vašim rukama, u vašim osmijesima i vašoj poniznosti Krist ponovno silazi k siromasima. Neka vas u tom poslanju i dalje prati sveta Majka Terezija, a neka vas svojim zagovorom čuva i blaženi Alojzije Stepinac, branitelj onih koji su bili odbačeni, ožalošćeni i progonjeni.

Na koncu, povjerimo sve svoje brige i sve svoje rane Gospodinovoj i našoj Majci Mariji. Ona je poznavala siromaštvo, iskusila progonstvo i osjetila težinu života, ali nikada nije izgubila nadu. Neka nam ona isprosi srce koje se ne boji vjerovati, koje se ne boji nadati i koje se ne boji ljubiti. Tada ćemo u dubini vlastitoga srca otkriti istinitost Isusovih riječi: „Svojom ćete se postojanošću spasiti“ (Lk 21,19).

A već ovdje na zemlji bit ćemo svjedoci pobjede Kristove ljubavi koja podiže, ljubavi koja liječi, ljubavi koja ostaje. Amen.