Mir zahtijeva konkretna djela, ustrajnost, hrabrost, duh žrtve, strpljenje i molitvu, istaknuo je Papa u glavnom gradu „zemlje cedrova“, drugoj etapi njegova prvog apostolskog putovanja, a njegov simbol bila je sadnja „cedra prijateljstva“ u Predsjedničkoj palači – znak javno izražene zajedničke volje.

Svečanosti su nazočili i vatikanski državni tajnik kardinal Pietro Parolin te maronitski patrijarh Antiohije, kardinal Béchara Boutros Raï. Taj je čin bio uvod u Papin susret s libanonskim vlastima, predstavnicima civilnoga društva i diplomatskog zbora. U govoru je Sveti Otac ponajprije razmatrao što danas znači biti mirotvorac u složenom, sukobima obilježenom i neizvjesnom kontekstu.

Papa je pohvalio libanonski narod, ojačan brojnim patnjama, koji se ne predaje, nego se, suočen s kušnjama, uvijek ponovno diže, pokazujući impresivnu životnu snagu. Pozvao je predstavnike vlasti da se ne prepuštaju pesimizmu i osjećaju nemoći koji se često uvlače u srce u vremenima velikih previranja prouzročenih ratovima te političkim i gospodarskim krizama. Potaknuo ih je da se oslone na vlastitu otpornost te istaknuo: „Vaša je otpornost bitna odlika autentičnih mirotvoraca: djelo mira je stalno ponovno započinjanje. Ljubav prema miru ne poznaje strah pred prividnim porazima, ne dopušta da je nadvlada razočaranje, nego zna gledati daleko, prihvaćajući stvarnost s nadom. Potrebna je upornost kako bi se izgradio mir; potrebna je ustrajnost kako bi se štitio i njegovao život“.

Druga Papina preporuka jest ostati ujedinjeni. Naglasio je da bi libanonsko jedinstvo moglo biti narušeno zbog velikog iseljavanja kojem su mnogi bili, i još su uvijek, prisiljeni pribjeći zbog nesigurnih životnih prilika. Papa je zato poručio: „Potičem vas da se nikada ne udaljujete od svoga naroda i da mu služite — tom narodu tako bogatom u raznolikosti — sa zauzetošću i predanjem. Neka odjekne samo jedan jezik: jezik nade, koji sve okuplja u hrabrosti da se uvijek započne iznova. Neka želja za zajedničkim životom i rastom, kao narod, učini svaku skupinu glasom jedne polifonije“.

Papa je pozvao na ozdravljenje sjećanja, ističući potrebu za približavanjem onih koji su pretrpjeli rane i nepravde. Bez te spremnosti, rekao je, teško je krenuti naprijed: ostaje se zarobljen u vlastitoj boli i vlastitim razlozima. U tom je kontekstu posebno istaknuo ulogu vodstva: „Istina i pomirenje uvijek rastu zajedno: u obitelji, između različitih zajednica i duša jedne zemlje, kao i među narodima. No trajnoga pomirenja nema bez zajedničkog cilja, bez otvorenosti prema budućnosti u kojoj dobro pobjeđuje nad zlom, bilo ono pretrpljeno ili naneseno. Kultura pomirenja ne nastaje samo odozdo, od hrabrosti pojedinaca, nego zahtijeva i vlasti i institucije koje priznaju opće dobro važnijim od interesa pojedine strane“.

Živjeti kao pomireni ljudi preduvjet je, ali i metoda djelovanja: to znači svakodnevno se zauzimati kako bi se zajednici osigurala budućnost blagostanja. To je stav „rame uz rame“ koji, kako je Papa rekao, ne treba izazivati strah, nego biti tražen, jer postaje umnožitelj nade i zauzimanja u svijesti da Bog želi ispunjen život za svakoga.

„Naš se horizont proteže izvan svake ograde i barijere. Često mislimo da prije svakog koraka valja sve razjasniti i riješiti, ali dijalog — čak i usred nesporazuma — put je koji vodi prema pomirenju“.

Odlazak iz okolnosti obilježenih nasiljem i neizvjesnošću može biti razumljiv, ali, kako je Papa naglasio, nije uvijek koristan za izgradnju mira. Crkva ne brine samo o dostojanstvu onih koji sele u druge zemlje, nego želi da nitko ne bude prisiljen otići te da se svatko tko to želi može sigurno vratiti. Papa je podsjetio na riječi svojeg prethodnika, pape Franje, iz enciklike Fratelli tutti, o nerazdvojivosti univerzalnoga bratstva i lokalnoga društvenog prijateljstva.

„Mnogo dobra dolazi od Libanonaca raspršenih po svijetu, ali ne smijemo zaboraviti da ostati uz svoj narod i svakodnevno surađivati na razvoju civilizacije ljubavi i mira — itekako je vrijedno“.

Suočeni s odlaskom mnogih mladih i talentiranih ljudi, Papa je pozvao da se, u sinergiji kršćanskih, muslimanskih i svih drugih vjerskih i civilnih sastavnica, pronađu načini kako potaknuti motivaciju za ostanak u domovini. Pozvao je i na zajedničko djelovanje u senzibiliziranju međunarodne zajednice: „Mir raste u konkretnom, živom kontekstu, sastavljenom od geografskih, povijesnih i duhovnih veza. Treba podupirati i jačati one koji te veze čuvaju i njeguju, ne popuštajući lokalizmu ni nacionalizmu“.

Papa je, kao i u Turskoj, ponovno pohvalio strpljivi doprinos žena u tkanju mreža društvenoga prijateljstva i njihovu aktivnu i stvaralačku ulogu u promicanju mira.

Njihovo sudjelovanje u društvenom i političkom životu, kao i u djelovanju vjerskih zajednica, zajedno sa snagom mladih, „u cijelom je svijetu čimbenik istinske obnove“.

Zaključujući, Papa je istaknuo da glazbena osjetljivost libanonskog naroda poziva na otvaranje prostora radosti i djelovanju Duha, koji dovršava djelo mira.

„Mir nije samo plod ljudskoga zauzimanja, koliko god ono bilo potrebno; mir je dar koji dolazi od Boga i koji najprije prebiva u srcu. To je poput unutarnjeg pokreta koji se izlijeva prema van, dopuštajući da nas vodi melodija veća od nas samih — melodija Božje ljubavi.“