Petak prvog tjedna došašća

Sv. Jeronim, Rim, 05. 12. 2025.

Iz 29, 17-24; Mt 9, 27-31

Draga braćo i sestre u Kristu,

Sve vas koji ste se večeras okupili u ovoj našoj crkvi sv. Jeronima od srca pozdravljam sa žarkom željom da Gospodinu Bogu zajedno uputimo usrdne molitve na nakanu Svetoga oca Pape Lava, za naše osobne potrebe i potrebe svih onih koji se preporučuju u naše molitve, te za sve potrebe naše ljubljene domovine Hrvatske i našega naroda koji živi u Hrvatskoj, u Bosni i Hercegovini kao i diljem svijeta.

Na poseban način pozdravljam Predsjednika Vlade Republike Hrvatske i njegovu obitelj, kao i druge Ministre, predstavnice Veleposlanstva pri Svetoj Stolici (te predstavnici Veleposlanstva u Italiji), cijenjene goste koji su s nama večeras te sve domaće rimske Hrvate.

Drago mi je također da mogu pozdraviti i naše hodočasnike iz župa Trajštov (Trausdorf) i Uzlop (Oslip) iz austrijske gradišćanske biskupije Željezno (Eisenstadt) s njihovim župnikom don Željkom Odobašićem, kao i hodočasnike iz župe Presvetog Spasitelja iz Mokošice iz Dubrovačke biskupije koje vodi pater Marijan Zubak član Hrvatske delegature Družbe misionara Krvi Kristove, te župljani župe blaženoga Alojzija Stepinca iz Koprivnice, sa župnikom Davorom Šumandlom. Zahvalimo večeras Bogu što nas je ovako lijepo skupio u jednu veliku obitelj, što smo svi mi braća po vjeri i narodnosti.

Budući da ovu misu slavimo u našoj hrvatskoj Crkvi sv. Jeronima zajedno s najvišim predstavnicima vlasti suverene Republike Hrvatske, želio bih i danas podsjetiti na riječi profesora Ivana Vitezića, pitomca ovoga Zavoda, koji je svojevremeno zapisao da su ova Crkva i Rimske ustanove Sv. Jeronima bile jedine koje su “kroz sva stoljeća sačuvale svijest zajedničke pripadnosti hrvatskih zemalja Dalmacije, Hrvatske (u užem smislu, uključujući i Istru), Slavonije, Bosne i Hercegovine, i to u stranom svijetu, u takvu svjetskom središtu kao što je Rim”.

Današnja Republika Hrvatska je slobodna i suverena država i kao takva još je jedna sigurnost opstanka i ove Crkve i ovog Zavoda kao i našeg narodnog zajedništva. Neka i ova misa bude misa zahvale i molitve da kao narod uvijek ostanemo postojani u vjeri i ljubavi prema Bogu i bližnjemu.

Prošle smo nedjelje započeli vrijeme Došašća. Riječju Došašće prevodi se latinski liturgijski izraz adventus – dolazak. To su četiri liturgijska tjedna prije Božića u kojima se Crkva priprema za slavlje rođenja Kristova, dok istovremeno iščekuje njegov drugi dolazak na kraju vremena kada će na Sudnji dan doći kao milosrdni Sudac. Ovo je dakle, vrijeme radosnog iščekivanja našega najdražega prijatelja i gosta – Isusa! On je došao u našu ljudsku povijest prije više od dvije tisuće godina kada je svojim utjelovljenjem sišao na zemlju, kada se kao Bog približio čovječanstvu. Obećao je da će opet doći na kraju vremena i uspostaviti svoje kraljevstvo zauvijek. Ipak, između ta dva događaja, Krist i danas dolazi u naš život ukoliko ga iskrena srca tražimo i molimo, te živimo u trajnoj nadi susreta s Njim.

Današnja liturgija govori nam o odnosu između očiju i srca. Fizički gledano, oči su neizmjerno dragocjene jer nam omogućuju da vidimo jedni druge i da promatramo ljepote svijeta koji je stvorio Gospodin. Oni koji su rođeni slijepi zaista su lišeni tako važnog i lijepog dijela ljudskog postojanja: sposobnosti da vide i dive se ljepoti svijeta i stvari koje su stvorili Bog i čovječanstvo. Danas, zahvaljujući napretku znanosti i posebno medicine, u mogućnosti smo liječiti razne vrste očnih bolesti, pa čak i izvoditi transplantacije oka. Isto vrijedi i za one koji pate od srčanih bolesti. Međutim, napredak moderne medicine može oslabiti našu vjeru, jer kada postane ljudski moguće vratiti vid slijepoj osobi ili presađivati srce drugoj osobi, ljudi manje vjeruju u potrebu za božanskom intervencijom.

Prorok Izaija propovijedao je da će „oslobođeni tame i mraka, oči slijepih vidjeti“. I Isus, kako današnje Evanđelje opisuje, ispunjava ovo božansko obećanje iscjeljujući dvojicu slijepaca. Vraća ih normalnom životu i oni mogu slobodno živjeti u svijetu koji je Bog stvorio, promatrajući njegovu ljepotu. Ono što je Isus učinio za dvojicu slijepaca pravo je čudo, ali njegovo djelo je dublje od fizičkog iscjeljenja. Isus traži od njih vjeru u njegovu osobu: „Vjerujete li da to mogu učiniti?“ Odgovorili su mu: „Da, Gospodine!“ Tada im je dodirnuo oči i rekao: „Neka vam bude po vašoj vjeri.“ Vjera u Isusa je, dakle, ta koja otvara oči slijepima. Čudo iscjeljenja bilo je važno za dvojicu slijepaca, ali još je važnije da im se oči srca otvore za vjeru kako bi promatrali Božju ljepotu. Najvažnije je čudo dakle, oživljavanje vjere u srcima onih koji ne vjeruju ili često kolebaju.

Možemo se pitati: kako će se današnjim duhovno slijepima otvoriti oči, ako mi ništa ne učinimo? Pozvani smo stoga pomoći onima koji su u zabludi, onima koji teško dolaze do istine i spasenja. A da bismo to mogli učiniti moramo najprije paziti da naša srca budu čista, da nam oči duha budu bistre i ispravne, po Božjim mjerilima istine, pravde i ljubavi. Često se može dogoditi da nam naša srca, zatvorena iz raznih razloga, zatvaraju oči duha! Kada smo vođeni ohološću i sebičnošću, vidimo samo nepravde oko sebe, vidimo mane drugih, a ne njihove pozitivne osobine. Postajemo onda duhovni slijepci jer naša srca nisu još obraćena i čista, nego srca koja treba izliječiti.

Molimo Gospodina da nam stalno udijeli svoju milost, da nam prosvijetli oči duha, umnoži vjeru i očisti srca, kako bismo prepoznali njegovo djelovanje u nama i među nama, te obnovljeni i pročišćeni kroz ovo vrijeme došašća radosno dočekali i proslavili Božić, njegov dolazak u naša čista srca. Sjetimo se, da nakon čudesnog ozdravljenja, slijepci iz evanđelja su vlastitim očima vidjeli Isusa!