Istina je prava novost.

Uvodni govor nadbiskupa Uzinića na znanstvenom skupu o identitetu katoličke škole za kulturu dijalogu

Uvodni govor riječkog nadbiskupa Mate Uzinića, izrečen 10. prosinca na znanstvenom skupu „Identitet katoličke škole za kulturu dijaloga – nove pedagoške i pastoralne perspektive“ u Velikoj dvorani Nadbiskupskog doma u Rijeci, donosimo u cijelosti.

Uvaženi profesori i odgojitelji, ravnatelji i djelatnici škola, dragi sudionici i gosti,

srdačno vas pozdravljam i želim vam dobrodošlicu na znanstveni skup s međunarodnim sudjelovanjem „Identitet katoličke škole za kulturu dijaloga – nove pedagoške i pastoralne perspektive“, koji organizira Ured za katoličke škole Riječke nadbiskupije u suradnji s Metropolitanskim pastoralnim institutom u Rijeci i Odsjekom za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci.

Pitanje koje se postavlja, a na koje se, nadam se, i ovaj znanstveni skup želi približiti s pravim odgovorima, jest pitanje identiteta katoličke škole danas. S tim su pitanjem neraskidivo povezane i pedagoške i pastoralne perspektive koje, u skladu s tim identitetom, trebamo ponuditi. To je pitanje važno za Katoličku Crkvu u cjelini. Prema podacima koji su nam nedavno predstavljeni na seminaru Trajnog obrazovanja svećenika Riječke metropolije do 10 godina službe, Crkva u svijetu se kroz svoje različite ustanove brine za 74 322 vrtića, 102 189 pučkih škola, 50 851 osnovnu školu viših razreda te skrbi za 2 460 933 srednjoškolca i 3 925 393 studenta.

Jednako je važno i zato što su se u mnogim slučajevima u međuvremenu bitno promijenile okolnosti. Povijesno je katolička škola bila osobito vezana uz posljednje, ranjive, one na rubu, one koji drukčije nisu mogli biti školovani. Tako je započelo školstvo i u Rijeci utemeljenjem Isusovačkog kolegija i gimnazije 1627. godine.  U nekim dijelovima svijeta, osobito u misijskim zemljama, to je tako i danas, dok se u drugim dijelovima svijeta stječe se dojam da su katoličke škole postale gotovo rezervirane za posebne skupine, što može voditi elitizmu pa su u nekim zemljama te škole dostupne samo onima koji ih mogu financijski priuštiti.

Bez obzira na sve te razlike, iščitavajući crkvene dokumente koji su se posljednjih desetljeća bavili ovom temom, možemo zaključiti da katolička škola nikad nije samo mjesto učenja, nego da je uvijek i zajednica odgoja, prožeta evanđeoskim duhom slobode i zajedništva, posvećena cjelovitom rastu osobe. Čak i u promijenjenim okolnostima i ondje gdje poprima obilježja elitističke ustanove, ona ne smije izgubiti svoju posebnu pozornost na najslabije, isključene i one „na rubu“. To je osobito važno danas, kada i u razvijenim društvima poput našega postoji opasnost da netko bude isključen, da mu se ne priznaje isto dostojanstvo i ista prava.

Katolička škola uvijek može i mora biti mjesto uključivanja, gradnje mostova, a ne podizanja zidova; pozorna na slabije, na različite oblike ranjivosti, na brigu za zajednički dom i na izgradnju mira. I onda kada je po nečemu ekskluzivna, ona mora ostati inkluzivna, jer će u protivnom izgubiti svoj vlastiti identitet i postati ono što ni u kojem slučaju ne smije biti.

U tom nas smislu nadahnjuje i nedavno apostolsko pismo pape Lava XIV. „Disegnare nuove mappe di speranza“ – „Crtati nove karte nade“, objavljeno povodom šezdesete obljetnice koncilske deklaracije Gravissimum educationis. U tom nas pismu Papa poziva da u svijetu obilježenom sukobima, strahovima i „hiper-digitalizacijom“ obnavljamo povjerenje, povezujemo društvenu i ekološku pravednost, razvijamo kulturu dijaloga i zajednicu koja odgaja. Katolička škola, kaže Papa, nije tek institucija, nego prostor u kojem se vjera, kultura i život isprepliću, a odgojitelji svjedoče Krista ne samo riječju nego i životom.

Neka ovaj znanstveni skup bude mjesto gdje ćemo, u svjetlu tih crkvenih poticaja i iskustava iz naših škola, tražiti nove pedagoške i pastoralne putove: za odgovorno korištenje digitalnih medija, za odgoj za mir i pomirenje, za istinsku inkluziju i cjelovit odgoj djece i mladih.

Sa željom za plodonosan i koristan rad svim sudionicima ovog znanstvenog skupa, te sa zahvalnošću organizatorima i predavačima, upućujem i svoju molitvu za Božji blagoslov i zagovor naše Trsatske Majke Milosti i našeg nebeskog zaštitnika sv. Vida te njegovih svetih odgojitelja sv. Modesta i Krescencije, od kojih je u svoje vrijeme primio odgoj koji mu je omogućio biti svjedok Kristove ljubavi. Ovoj molitvi pridružujem i zaziv suzaštitnicima odgojnog poslanja Katoličke Crkve: sv. Tomi Akvinskom, sv. Johnu Henryju Newmanu i brojnim drugim svetim odgojiteljima i učiteljima Crkve.

Živjeli!

U Rijeci, 10. prosinca 2025.

Mate Uzinić,

riječki nadbiskup