Mons. Kovač je najmlađi hrvatski biskup, a ta mu činjenica, kao je rekao, zvuči nestvarno.

U razgovoru je opisao trenutak kod apostolskog nuncija kad mu je prenio Papinu odluku o imenovanju: „Nastala je šutnja, ušao sam u sebe i dopustio si nekoliko trenutaka razmišljanja. Bile su prisutne pozitivne emocije, ali i pozitivan strah, osjećaj nedostojnosti, malenosti i grešnosti. Čovjek je svjestan da ta služba nosi svijest da si nasljednik apostola. Nije jednostavno u prvi mah reći ‘da’. Dao sam si malo vremena da o svemu razmislim i stavim pred Gospodina.”

Odgovarajući na pitanje što je ključno za prihvaćanje biskupske službe, mons. Kovač rekao je da ako je u jednom trenutku rekao ‘da’ Crkvi, i u đakonskom i u prezbiterskom ređenju, što bi trebalo biti da sada kaže ‘ne?’ „Na putu svećeništva trudiš se biti svjedok evanđelja, pa u tom kontekstu je taj zadatak i pitanje izazovno, ali onda sam rekao – da”, odgovorio je mons. Kovač.

U razgovoru je predstavio svoju obitelj i djetinjstvo: „Rođen sam u obitelji na Trešnjevki. Moji roditelji bili su stariji. Rođen sam 15 godina nakon sestre, a ona je stradala u porodu i imala je cerebralnu paralizu i život obitelji time je bio označen. Nakon 15 godina rođen sam ja, a dvije godine nakon toga je sestra umrla. Moje odrastanje bilo je obilježeno i time. Rođen sam za vrijeme komunizma, ali zahvalan sam svojim roditeljima koji su bili vjernici, katolici, pohađali su euharistiju, primali svećenika. Često smo išli na hodočašća. Roditelji su bili povezani i sa svećenicima i s vjernicima u župi. To je bila zaista lijepa oaza za odrastanje – i obitelj, župna zajednica i susjedstvo. Zahvalan sam na tome.”

Dodao je kako je od samoga rođenja bio uronjen u otajstvo Crkve: „Majka me je od rođenja već kao bebu nosila na misu, što je u mojoj obitelji bilo najnormalnije.”

Govorio je o pokojnoj sestri, rekavši da je se ne sjeća, ali se sjeća razdoblja nakon toga, odlaska na grob: „To je bilo prihvaćeno u vjeri, ne kao tragičan događaj koji nema nade. Ali bilo je obilježeno činjenicom da netko nedostaje.” Pred početak druge godine na Bogosloviji preminuo mu je i otac. „Majka i ja ostali smo sami. Ali zahvalan sam. Svjestan da sam dijete starijih roditelja, kao dječak sam molio da moji roditelji dožive moju punoljetnost. Sve što je bilo više, bio sam Bogu zahvalan”, rekao je mons. Kovač.

Govoreći o svojoj župi, rekao je da je bila izrazito živa župna zajednica, od predškolske zajednice vjeronauka, osnovnoškolskog vjeronauka, ministrantske zajednice, pjevanja u zboru, raznih aktivnosti uz naše tadašnje svećenike. „Zaista sam u toj zajednici susreo mnoge ljude i stekao prijateljstva za cijeli život”, posvjedočio je mons. Kovač. „Volio sam ministrirati, pomagati oko uređenja crkve. Znali smo organizirati kvizove. Budući da sam išao u glazbenu školu, pjevao sam u zboru mladih. I to je obilježilo moje odrastanje”, dodao je mons. Kovač.

Svećenički poziv došao je kao plod promišljanja koje je počelo u 3. razredu srednje škole: „Započelo je na Trsatu, na jednom hodočašću. Premda sam do tada odbijao kad bi mi ljudi govorili da ću biti svećenik, čak bih se u sebi znao i naljutiti. Ali u tom trenutku sam počeo razmišljati o tome. No, vratio sam se i život je išao dalje. Približila se matura, trebalo je odlučiti kamo dalje. Nakon mature, na prvom roku položio sam prijemni za studij matematike. No, potom sam bio na jednoj mladoj misi mladomisnika koji je bio đakona iz naše župe i tada sam odlučio da je to to i mogu krenuti putem svećeništva.”

Ocjenjujući prvih 20 svećeničkih godina, rekao je: „Mogao sam dati puno više. Trudio sam se, ali čovjek sebe uvijek propituje.”

Govorio je i o školovanju u Rimu, rekavši da nije s time računao niti o tome razmišljao. „Bogu i Crkvi sam zaista zahvalan na tom lijepom iskustvu biti u samom srcu kršćanstva, mogao sam doticati ‘ono prvo’, ranu Crkvu, tlo na kojem je prolivena krv mučenika. Zahvalan sam na tome, ali i na žrtvi majke koja je ostala sama u Hrvatskoj, te sam zahvalan mnogima koji su tu samoću ispunili i pomogli da sve izađe na dobro”, istaknuo je mons. Kovač.

Tijekom školovanja u Rimu boravio je u Zavodu Germanicum et Hungaricum koji je u 20. stoljeću dao velikane Crkve u našem narodu. „U Zavodu sam stekao mnoga poznanstva iz zapadne i srednje Europe. Boravak ondje proširio mi je i međunarodne vidike“, rekao je mons. Kovač. Ondje je formaciju prošao i kardinal Stepinac. Svake godine proslavljali su njegov blagdan, on se častio kao jedan od svetaca Zavoda, to nisu obilježavali samo hrvatski studenti, nego svi u Zavodu. U mons. Kovaču to je budilo ponos da dolazi iz zemlje, dapače iz Nadbiskupije koja ima sveca.

U slobodno vrijeme u Rimu je volio često šetati, posjećivati mjesta ranog kršćanstva. Kako je rekao, postao je svećenik jer želi naviještati Krista, evanđelje, i to na bliži način, u posvećenom životu. To ga vodi.

U Italiju je poslan i na specijalizaciju iz kanonskog prava nakon šest godina svećeništva: „Tijekom službi čovjek shvati da realnost života otvara razne situacije i iskustva, i čovjek shvati koliko mu je potrebno i znanje u pravu. Nema zajednice bez prava, pa tako i Crkva mora imati odredbe kojima se vodi, naravno nadahnute evanđeljem.” Voli kanonsko pravo, premda nikada nije razmišljao da bi to mogao studirati, mislio je o drugim granama teologije. „Ponekad Bog piše na način za koji ne znamo zašto, moj otac je bio upravni pravnik. Možda sam nešto upio i ne znajući”, prokomentirao je mons. Kovač.

U razgovoru se osvrnuo i na majčinu tihu pratnju kroz svećeništvo: „Nije puno govorila o tome, puno je molila, sudjelovala je u crkvi na misama. Siguran sam da joj je nerijetko bilo teško u toj samoći, ali shvatio sam da je ona to i osmislila. I uz pomoć dobrih ljudi, vjernika i redovnica koje su djelovale u našoj župi, kojima je pomagala, a i one njoj.”

Tijekom 20 godina služio je u više zagrebačkih župa. Svaka zajednica u kojoj je djelovao mu je draga: Sveta Obitelj, Malešnica, Špansko, Sloboština, Maksimir, Vlaška, Kustošija. A tijekom studija prava u Veneciji djelovao je u jednoj talijanskoj župi između Venecije i Padove.

Za biskupa će biti zaređen u zagrebačkoj katedrali gdje je ređen i za đakona i za svećenika. „Naravno da je čovjek i duhom i emocijama povezan i s tim mjestom koje je Bogu posvećeno i gdje se nalaze relikvije bl. Alojzija Stepinca. Njemu sam se molio i kao srednjoškolac i prije beatifikacije. Zato sam zahvalan – kad se već biskupsko ređenje treba dogoditi – da je to u zagrebačkoj katedrali”, rekao je mons. Kovač.

Puno mu znači i što će ređenje biti na blagdan sv. Ivana Bosca. „Moja obitelj je povezana sa salezijancima. Najdraži svetac mojem ocu bio je upravo don Bosco. A kad se spominje da sam najmlađi biskup, očito da je i don Bosco trebao biti u toj priči”, primijetio je mons. Kovač. Majčin najdraži svetac je bl. Alojzije Stepinac. A biskup Kovač kaže da on spaja obojicu – i don Bosca i bl. Stepinca, uz Blaženu Djevicu Mariju i sv. Josipa: „Budući da sam rođen u Župi sv. Josipa, te u njoj odrastao, sv. Josip igra veliku ulogu u mojem životu – i kao otac, poočim, i kao radnik, i kao uzor.”

Na pitanje kako mu je sv. Josip pomogao budući da je on svetac čiju ni jednu riječ nemamo zapisanu, mons. Kovač je kroz šalu odgovorio: „Upravo time. Meni često govore da jako puno šutim.”

Mons. Kovač govori malo, ali snažno. Na pitanje kako se rađa misao koju daje vjernicima, odgovorio je da se za homiliju potrebno pripremiti, potrebno ju je proživjeti prije nego se dogodi, treba živjeti s tim tekstom koji nije samo tekst nego Riječ, Krist, Bog: „Misao bi se trebala roditi u odnosu s Gospodinom, u Njegovoj prisutnosti. Nekad to čovjek uspije bolje, nekad slabije. Ima i trenutaka suhoće, kad se zaista čovjek pita što će sutra reći, jer mi glavna misao ne dolazi. No tada kažem ‘Gospodine, nadahni me’. Sigurno je bilo trenutaka kada nisam dobro uspio prenijeti ono što je Gospodin htio. Ljudi smo”, iskreno je rekao mons. Kovač.

Za biskupsko geslo uzeo je riječi „Uistinu, Sin Božji“ (usp. Mk 15,39). „Često ljudi pitaju – zašto kršćanstvo? Zato jer je Krist Sin Božji. Crkva govori vlašću i mandatom Krista koji je Sin Božji. Kad sam birao geslo, želio sam naglasiti da geslo mora biti poruka, a poruka je uistinu Sin Božji. Ta se vjera rađa iz pogleda jednog poganina, stranca koji promatra Krista na križu, u njegovim očima tada kao razbojnika. To umiranje u njemu je pobudilo obraćenje, i ta smrt je prouzročila prvo obraćenje poganina”, protumačio je mons. Kovač razloge izbora svoga gesla.

Kao pomoćni biskup dobio je naslovnu biskupiju Sarda u Albaniji. Osnovana je oko 1100. godine, blisko kad i Zagrebačka biskupija. Kasnije je bila sufraganska Baru, potom je ugašena. Godine 1934. Sveta Stolica iznova proglašava neke titularne biskupije, a biskupi koji nemaju svoju stolicu nositelji su titula tako je i mons. Kovač dobio Sardu. Nikad nije bio ondje, ali kroz život je često susretao i imao prijatelje koji su albanske nacionalnosti. „Kad sam čuo da mi je ovo naslovna biskupija, bilo mi je drago”, rekao je mons. Kovač. Prezbiteri pratitelji na biskupskom ređenju bit će mu vlč. Alen Lulić i vlč. Matija Pavlaković koji su stajali pokraj njega i na prezbiterskom ređenju.

Odgovarajući na pitanje kako se uklapa u sliku biskupa budući da je puno mlađi od ostalih, mons. Kovač je rekao: „Vjerojatno postoji razlog koji u ovom trenutku ne dotičem, ali vjerujem da će se otkriti.”

U razgovoru je spomenuo događaje koji su obilježili 20 svećeničkih godina u Zagrebu: posjet pape Benedikta XIV., Sinodu Zagrebačke nadbiskupije, gdje je bio suradnik u pripremnom razdoblju i u samoj Sinodi, izbor novog nadbiskupa te izbor novoga poglavara Katoličke crkve.

U razgovoru je istaknuo važnost suradnje s vjernicima laicima: „Smatram da je smisao svećenika biti sa svojim narodom, ako si mlađi svećenik, onda i s mlađima. Kao župni vikar među mladima sam imao dobre suradnike na župama na kojima sam djelovao. To je nešto što čovjeka nosi – njihov žar, pitanja, krize. Možeš im biti blizu, poticaj. Bogu hvala, u Hrvatskoj, u Zagrebu možemo primijetiti mnogo mladih koji traže Boga, čeznu za Njim i trude se vjerovati. Smisao svećenika, biskupa je biti s narodom i za narod. U tom kontekstu, zahvalan sam što sam ovdje.”

O poslanju Crkve u društvu je rekao: „Uloga Crkve je naviještati Krista, evanđelje, polog vjere i istine koje smo prepoznali da proizlaze iz tog pologa vjere koje nam je ostavio Krist. Pastiri su tu da upućuju na istinu, prepoznaju je i naviještaju. Pozvani su biti s vjernicima laicima koji su još više uronjeni u ovaj svijet, živjeti svjetovnost u smislu uronjenosti u neke situacije u koje pastir ne može doći. Nužna je povezanost jednih i drugih kako bismo navijestili istinu.”

Mons. Kovač bit će ređen zajedno s mons. Vladom Razumom kojega je upoznao kad je ušao u Bogosloviju i doživio ga je kao otvorenog i pristupačnog svećenika bliskog Gospodinu.

Slobodno vrijeme voli provoditi u šetnji, posjećujući prijatelje, ali i koristiti za kvalitetnu pripremu za sve susrete koje ima pred sobom. Voli također proučavati crkvene oce i aktualizirati ih u današnje vrijeme.

Odgovarajući na pitanje koja je duhovnost njegove duše, mons. Kovač je rekao: „Crkvena. Uzimam ono što je dobro i pokušavam to staviti u kontekst crkvenosti, jer smatram da u ovo vrijeme moramo naglašavati crkvenost.”

U razgovoru se osvrnuo i na suradnji s HKR-om. Zbog specifičnosti glasa na radiju su ga rado uključivali u meditativne emisije kao mladog svećenika.

A sam je o svojem glasu rekao: „Među narodom volim promatrati ljude, zajednicu, kad dođem prvi put, kakve će biti reakcije na licima kad progovorim. Obično bude šok ili smiješak. Navikao sam. Ako i taj glas može nečemu pridonijeti – Bogu hvala.”