Obnova je počela molitvom Srednjega časa koju je predvodio maestro Ivan Andrić, a uz više od stotinu svećenika i redovnika i trojicu đakona nazočio joj je i đakovačko-osječki pomoćni biskup Ivan Ćurić.

U uvodu u korizmeni nagovor vlč. Pavelić protumačio je da je korizma poziv svećeniku da se vrati izvoru, a to je Krist koji ga je pozvao. Nagovor je razlomio na tri cjeline: Poziv na obraćenje, Isus u pustinji – svećenik između kušnji i Korizma – čišćenje srca.

Pojasnio je da je obraćenje poziv obnoviti svećenički poziv i život, ne samo kao moralni popravak nego kao povratak prvoj Ljubavi. Govoreći o pustinji uputio je da je ona ne bijeg od poslanja nego priprava za poslanje. Tumačeći tri Isusove kušnje u pustinji u odnosu na svećenički život rekao je za prvu kušnju – kruh – da je za svećenike to napast funkcionalizma, a kao odgovor na kušnju je činjenica da je svećenik prije svega sin, a potom radnik. Druga kušnja – hram – za svećenike je napast spektakla i dokazivanja, a odgovor na tu kušnju bi trebao biti da se Boga dokazuje križem. Treću kušnju – moć – usporedio je s napasti kontrole i kompromisa. Svećenik ne može služiti Bogu i vlastitoj slici i svećeništvo nije dokazivanje nego pripadanje i kušnja se pobjeđuje snagom Riječi, tumačio je mr. Pavelić.

O korizmi i čišćenju srca vlč. Pavelić je rekao da je ona vrijeme da svećenik ponovno iskusi milosrđe kao primatelj, a ne samo djelitelj sakramenta. Obraćenje počinje od srca, a Isus uvijek pronalazi načina da bude prisutan u životu čovjeka i da ga se uvijek može susresti u euharistiji, klanjanju, molitvi i u drugim ljudima, rekao je.

Crkva na početku korizme ljudima daje pepeo koji i svećenike podsjeća da nisu izvor, ni spasitelji nego prah – ljubljeni prah. Stoga za obraćenje nije potrebna nova strategija nego obnovljeno srce, zaključio je vlč. Pavelić.

Uslijedilo je pokorničko bogoslužje s kraćim razmatranjem i ispitom savjesti kojega je vlč. Pavelić pripremio na temelju Deset Božjih zapovjedi, a koje je održano u kapeli Bezgrešnog začeća u Bogoslovnom sjemeništu. Posljednji dio duhovne obnove bila je pobožnost križnog puta koju su svećenici molili hodajući hodnikom prvog kata Sjemeništa uz postojeće postaje križnoga kuta.