Nakon molitve srednjeg časa, generalni vikar preč. Rikardo Lekaj pozdravio je prisutne biskupe, biskupa ordinarija Ivana Štironju, umirovljenog biskupa Ivana Milovana, predavača i prisutne svećenike.

O. Anto Bobaš je u nagovoru i promišljanju usmjerio misli svećenika na osobnu autentičnost, oduševljenje i život u onome što propovijedaju i na što pozivaju vjernike. „Svijet je ranjen, a mi smo kao službenici sve stariji i umorniji. Tko vlada mojim srcem, ako u meni vlada gorčina?“, naglasio je i dodao: „Svaki svećenik mora najprije razlučiti koji duh prebiva u njemu. Ako je u meni nemir ja ću taj duh prenijeti na vjernike, ako se u meni razmnoži tvrdoća i istina će zvučati kao kamen.“

„Sveti red ostavlja neizbrisivi biljeg ne zato što smo mi jaki nego zato što je to naš put. To znači da čak i kad smo umorni naši vjernici, župljani, ne susreću samo moj temperament, nego susreću Krista kroz moju krhkost“, naglasio je predavač.

„Nitko od nas ne bi smio zaboraviti da mi nismo tehničari Svetoga, mi smo glinene posude u kojima nosimo ono što je neizmjerno“, istaknuo je.

Govoreći o svjetlu i tami koje prolaze kroz svakog čovjeka o. Anto je rekao da svjetlo i tama nisu samo izmjene dana i noći, već da su one stanje srca. „Svjetlo može grijati, ali može i boljeti. Nikodem dolazi noću. Zašto noću? Možda zato što još nije bio spreman da ga svjetlo potpuno ispuni. Možda zato što je bio učen i ugledan, ali još uvijek oprezan pred istinom koja traži predanje“, ustvrdio je.

„Kada se i gdje otkriva identitet svećenika?“, upitao je o. Anto. „Identitet svećenika i njegova istina otkrivaju se u samoći. Tko sam kada navečer zatvorim vrata, kada nema naroda i pogleda, kada utihne telefon, kada nema propovjedaonice i nema uloge, već samo tišina?“ „Narod vidi naše uzdignute ruke na oltaru, a Bog vidi naše srce. Oltar ne podnosi glumu. Euharistija ne podnosi podijeljenost, ne traži savršenstvo, ali traži cjelovitost. Kada bi strah bio gospodar svećeničkog srca tada se ton službe mijenja, naviještanje postaje obrana, autoritet postaje kontrola, liturgija postaje zakon“, poručio je.

Podsjećajući na noć Isusove izdaje, o. Ante je rekao: „U istu noć kada je Isus bio izdan, dvojica su pala. Ključ je u tome što su učinili nakon pada. Gospodin se okrenuo i pogledao Petra. Taj pogled nije bio osuda, taj pogled je bio svjetlo. Petar si je dopustio pogled, a Juda je ostao sam sa svojom tamom. To je točka razdvajanja. Ne pad, nego odnos prema svjetlu. Hoću li dopustiti Kristu da me pogleda? Hoću li ostati sam sa svojom tamom ili ću ući pred svjetlo? Sveto pismo nije knjiga o ljudima koji nikada nisu pali, ne, Sveto pismo je knjiga o ljudima koji jesu pali, ali su dopustili svjetlu da ih dotakne.“

„Zašto je čovjekovo srce razdijeljeno? Zato što se ljubav umorila“, rekao je i dodao: „Dolazimo ne da nas razotkrije, da bismo bili osramoćeni. Navikli smo slušati ispovijedi, sjediti s druge strane u ispovjedaonici, slušati tuđe lomove, suze, postaje, padove… ali sada, braćo svećenici, nema naroda, nema propovjedaonice, nema uloge, samo Krist i mi.“

„Bog se nije pomirio s tim da budemo polovični. Nije nam dao Sina da nam pokaže koliko smo jadni, nego da nam pokaže koliko nas ljubi. Križ nije prijetnja, križ je dokaz ljubavi. Svjetlost ne pita koliko si puta pao. Svjetlost pita: hoćeš li doći k meni. Najdublja tama nije grijeh, nego bijeg od svjetlosti. Narod od nas ne traži bezgrešne svećenike, nego svećenike koji se ispovijedaju, koji znaju kleknuti, koji znaju biti sinovi. Krist nas ne gleda kao tužitelj, gleda nas kao učitelj, kao otac. Samo ono što dođe k svjetlu, to može biti izliječeno. Idemo k svjetlu, ne zato što smo ga dostojni nego zato što smo ljubljeni“, zaključio je o. Anto.

Na kraju razmatranja, preč. Lekaj zahvalio je predavaču na razmatranju i dao nekoliko pastoralnih obavijesti. Nakon kraćeg ispita savjesti slijedila je prilika za ispovijed, izvijestio je Tiskovni ured Porečke i Pulske biskupije.