Na početku slavlja ispred župne crkve hodočasnike i domaće vjernike pozdravio je župnik Krasice vlč. Miroslaw Paraniak.

Biskup Štironja u propovijedi je istaknuo evanđeoske riječi u kojima se ocrtavaju život i smrt svakoga mučenika: „Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni“ (Iv 12, 25).

„U tim riječima vidimo temeljni paradoks kršćanske vjere. Te Isusove riječi nisu poziv na preziranje ni omalovažavanje zemaljskoga života. Kršćanin cijeni zemaljski život jer zna da je život Božji dar. Isus tim riječima poručuje da se do prave sreće i radosti ne dolazi sebičnim čuvanjem života, nego zalaganjem i darivanjem sebe za braću i sestre, osobito za siromašne, bolesne i nemoćne te sve koji su u potrebi“, rekao je.

Govoreći o životu blaženika u svjetlu naviještenoga evanđelja, biskup je istaknuo da Crkva vjernicima stavlja pred oči primjer mladoga svećenika koji je mučen i ubijen iz mržnje prema vjeri.

„Misteriozno je nestao sa zemaljske pozornice na današnji dan 1946. godine. Komunistička mržnja nije umanjila kršćansku ljubav u srcu bl. Francesca, nego ju je potaknula i rasplamsala u korist onih kojima ga je Crkva poslala. Zrno ljubavi koje je tim zločinačkim činom posijano u zemlju nije ostalo bez ploda. Njegova mučenička smrt ostvarenje je Isusovih riječi: ‘Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod’“, rekao je.

Biskup Štironja podsjetio je da je don Francesco ostao uz svoje vjernike i kada je bilo opasno biti svećenik, kada je vjera bila progonjena, a život i dostojanstvo kršćana ugroženi.

„Unatoč valu mržnje koji je širila komunistička vlast, ostao je vjeran svojemu svećeničkom pozivu, Kristu koji ga je pozvao u svećeništvo, svojemu biskupu i Crkvi koja ga je poslala u Krasicu. Kao što pšenično zrno posijano u zemlju donosi rod, tako je Blaženikov život postao sjeme koje donosi rod u životima onih koji ga slijede u ljubavi prema raspetomu Isusu“, rekao je.

Istaknuo je da su i današnji kršćani pozvani biti zrno koje donosi mnogo roda u obitelji, na radnome mjestu i u župnoj zajednici.

„I mi smo posijani u svoju svakodnevicu: u plodnu zemlju svojih obitelji, suhu zemlju vlastitih obveza i škrto tlo pitanja bez bez odgovora. Svaka je naša životna situacija svojevrsno zrno koje bacamo u zemlju kako bi donijelo novi rod. Sve to zalijevamo molitvom i žrtvom te predajemo Božjoj volji i milosti kako bi nastao novi rod“, poručio je.

Govoreći o zahtjevnosti evanđelja i dosljednosti istinskih Kristovih učenika, propovjednik je izdvojio Isusov poziv: „Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom.“

„Te riječi stoje pred nama kao središte našega kršćanskog života. Nismo pozvani samo vjerovati u Krista, nego ići za njim. Ići za Kristom znači prihvatiti njegov način života: služiti, ljubiti, opraštati te ostati vjeran i kada je teško. Blaženi Francesco ostao je vjeran. Njegovo svjedočanstvo osobito snažno govori nama koji imamo svoje poteškoće i križeve. Naše mučeništvo i umiranje sebi događaju se svakodnevnim umiranjem vlastitoj sebičnosti, oholosti, želji za osvetom, ravnodušnosti i strahu“, rekao je biskup.

Naveo je i konkretne primjere u kojima zrno kršćanske dobrote pada na zemlju i donosi rod.

„Svaki put kada oprostimo umjesto da uzvratimo, jedno pšenično zrno pada u zemlju i donosi rod. Pšenično zrno pada u zemlju svaki put kada učinimo dobro djelo, ostanemo vjerni istini, pomognemo slabomu, posjetimo usamljenoga, ohrabrimo bolesnoga ili molimo za onoga tko nas je povrijedio. Bog može učiniti da iz tih sitnih i skrivenih zrna dobrote izrastu plodovi novoga života“, istaknuo je.

Odgovor na pitanje što je svetost biskup Štironja pronašao je u Isusovim riječima: „Duša mi je sada potresena i što da kažem? Oče, izbavi me iz ovoga časa? No zato dođoh u ovaj čas! Oče, proslavi ime svoje!“

„Isus nije bez osjećaja pred patnjom. I on se boji, osjeća strah i tjeskobu, ali unatoč tomu kaže: ‘Oče, proslavi ime svoje!’ Te nas riječi podsjećaju na herojska djela naših mučenika: bl. Francesca Bonifacia, bl. Miroslava Bulešića, bl. Alojzija Stepinca i blaženih Drinskih mučenica“, rekao je.

Naglasio je da svetost ne znači da čovjek ništa ne osjeća, da se ne boji ili da mu nije teško.

„Svetost znači da čovjek, unatoč strahu i teškoći, kaže: ‘Gospodine, neka bude tvoja volja.’ Mučenik nije čovjek koji se ne boji, nego čovjek koji više ljubi Isusa nego što se boji onoga što mu ljudi mogu učiniti“, rekao je.

Biskup je istaknuo da se na obljetnicu ne slavi samo Blaženikova smrt, nego i njegova vjernost te činjenica da nasilje nema posljednju riječ.

„Posljednju riječ ima Bog. Posljednju riječ nemaju muka i smrt, nego život i uskrsnuće. Može se činiti da je pšenično zrno nestalo u zemlji, ali tada do izražaja dolazi život koji ono skriva u sebi. Život mučenika nije nestao, nego je predan u Božje ruke“, poručio je.

Pozvao je vjernike da mole bl. Francesca da im izmoli vjernost kako ne bi živjeli sebi, nego Kristu; kako ne bi uvijek tražili lakši, nego pravi put; kako ne bi dopustili da ih strah od ljudi udalji od istine te kako bi svoje svakodnevne križeve znali pretvoriti u dar ljubavi i služenja bližnjima.

„Kada jednom dođe naš posljednji čas, neka i naš život, sa svim svojim slabostima, žrtvama i dobrim djelima, bude poput pšeničnoga zrna položenog u Božje ruke, zrna koje će donijeti plodove vječne radosti i mira“, zaključio je biskup Štironja.

Nakon popričesne molitve biskup je izmolio blagoslovnu molitvu za obnovljeni i novootvoreni pastoralni prostor u župnoj kući, koji će se koristiti kao spomen-soba bl. Francesca te za pastoralne potrebe i prihvat hodočasnika.

Zahvalio je radnicima koji su sudjelovali u uređenju prostorija, a potom ih je blagoslovio. Prije blagoslova pohvalio je župnu zajednicu koja je, kako je rekao, „brojem mala, ali duhom velika“.

Život i mučeništvo bl. Francesca Bonifacia

Bl. Francesco Bonifacio rođen je 7. rujna 1912. u Piranu, koji je tada pripadao Tršćansko-koparskoj biskupiji, a danas pripada Koparskoj biskupiji. Bio je drugo od sedmero djece Giovannija Bonifacija i Lucije, rođene Buždon.

Klice duhovnoga poziva primio je u obitelji u kojoj je dan započinjao i završavao molitvom. Obitelj je svakodnevno odlazila na misu u samostansku crkvu sv. Franje, kojom upravljaju franjevci konventualci. Duhovnom ozračju obitelji osobito je pridonosila majka, koja je svakoga dana odlazila na misu u šest sati, sve dok joj brojne obiteljske obveze to više nisu dopuštale.

Obitelj je živjela skromno i skladno. Otac je bio ložač na manjim parobrodima koji su Trst povezivali s mjestima na istarskoj obali, a majka se kao domaćica brinula za kuću i djecu.

Francesco je 1924., u dvanaestoj godini života, otišao u malo sjemenište u Kopru, u kojem je boravio i bl. Miroslav Bulešić te drugi istarski pripravnici za svećeništvo. Krasile su ga blagost, poslušnost, uslužnost i spremnost pomoći kolegama u potrebi. Cijeloga života strpljivo je podnosio bronhijalnu astmu. Velika obiteljska kušnja zadesila ga je na Badnjak 1931., kada mu je, dok je pohađao treći razred liceja, preminuo otac.

Tijekom ljetnih praznika svakodnevno je okupljao piranske sjemeništarce kako ne bi prekidali ustaljeni ritam duhovnoga života. Skupina od osam ili devet prijatelja svakodnevno je sudjelovala na misi, zajednički razmatrala, pohodila Presveto Oltarsko Otajstvo i molila krunicu. Svakoga su tjedna pristupali ispovijedi, a jednom mjesečno sudjelovali na duhovnoj obnovi.

Nakon završetka gimnazije i liceja Francesco je 1932. nastavio školovanje u Središnjemu bogoslovnom sjemeništu u Gorici. Premda je imao poteškoća u učenju, ustrajno ih je svladavao te napredovao u kršćanskom i intelektualnom sazrijevanju.

Za svećenika je zaređen 27. prosinca 1936., na blagdan sv. Ivana, apostola i evanđelista, u katedrali sv. Justa u Trstu. Mladu misu slavio je 3. siječnja 1937. u crkvi sv. Jurja u rodnom Piranu. Ondje je tri mjeseca djelovao kao svećenički pomoćnik. Zavoljeli su ga svi vjernici, osobito mladi.

Početkom travnja 1937. započeo je službu pomoćnika u Novigradu, gdje je s majkom, sestrom Romanom i bratom Giovannijem ostao nešto više od dvije godine. Odmah se uključio u društveni život grada među ribarima, pomorcima, poljoprivrednicima i obrtnicima.

Osobito se zauzimao za djecu i mlade te njihovu katehizaciju. Župljanima se obraćao jednostavno, obilazio je bolesnike, starije osobe i stanovnike okolnih sela te svima bio na raspolaganju. Siromašnima je pružao novčanu i praktičnu pomoć, a oko njegove ispovjedaonice okupljali su se pomorci, poljoprivrednici i svi koji su tražili dobroga ispovjednika.

Novi tršćanski biskup Antonio Santin premjestio ga je 1. srpnja 1939. u Krasicu. Bila je to kapelanija Župe Buje, gotovo samostalna u pastoralnom djelovanju. Francesco je premještaj prihvatio u poslušnosti.

Kapelanija Krasica obuhvaćala je nekoliko raštrkanih sela na velikom području s približno 1300 stanovnika. Imala je crkvu sa zvonikom, groblje i osamljenu župnu kuću. Kuća je imala dva kata i tavan, ali nije bila uređena ni priključena na električnu mrežu, a voda se morala donositi s obližnjega zdenca. Francesco je hrabrio članove obitelji koji su bili razočarani novim životnim uvjetima u usporedbi s Novigradom.

Razvio je snažnu pastoralnu djelatnost među svim vjernicima, a osobito među djecom, mladima, bolesnicima, siromašnima i starij osobama. Iskustvo stečeno u Novigradu pomoglo mu je u organiziranju ministrantske zajednice. Poučavao je vjeronauk, osnovao pjevački zbor i dramsku skupinu, uredio malu knjižnicu i dio župnoga stana pretvorio u oratorij.

Narod ga je zavolio, a njegova omiljenost među vjernicima poslije je zasmetala pripadnicima komunističkoga represivnog aparata, ponajprije članovima bujske UDBA-e.

Don Francesco u svojem je dnevniku već 1939. zapisao: „Smrt će stići, a mislim da neće jako kasno.“ Sljedeće je godine napisao: „Budućnost je u Božjim rukama; ne znam hoću li uspjeti učiniti još štogod dobra.“

Godine 1941. zapisao je: „Kada ću umrijeti? Gdje ću umrijeti? Moram se na vrijeme pripremiti“, a 1945.: „Smrt nije iznenađenje niti okrutna sudbina; ona je početak vječnoga života i vječne sreće.“

Svjestan političkih okolnosti i mogućnosti mučeništva, napisao je: „Isus traži i krv i život. Pripremimo se, ako bude trebalo, i na mučeništvo. Nalazimo se u teškim vremenima. Budimo sveti, pa bude li trebalo, sve do mučeništva.“

Zapisao je i da je „najvažnije na ovome svijetu dobro umrijeti“. Godine 1946., nedugo prije smrti, napisao je: „Tko nema hrabrosti umrijeti za svoju vjeru, nedostojan je nazivati se vjernikom.“

Don Francesco uhićen je 11. rujna 1946. te mučen i ubijen u 34. godini života. Svjedoci su naveli da su ga vidjeli u pratnji dvojice jugoslavenskih milicionara, dok su nedaleko od njih bila još dvojica.

Njegovo tijelo nikada nije pronađeno, a mjesto na kojem se nalaze njegovi posmrtni ostatci nije poznato. Prema različitim pretpostavkama, mogao je biti pokopan u obližnjem polju ili na groblju u Svetom Vidu, odnosno bačen u jednu od okolnih jama. Utvrđeno je da je ubijen iz mržnje prema vjeri. Mučenik!

Nakon brojnih poteškoća, prekida i ponovnoga pokretanja postupka, biskupijski postupak za beatifikaciju don Francesca zaključen je 22. ožujka 1998. u katedrali u Trstu, pod predsjedanjem tršćanskoga biskupa Eugenija Ravignanija.

Francesco Bonifacio proglašen je blaženim 4. listopada 2008. u katedrali sv. Justa u Trstu, u kojoj je bio zaređen za svećenika, izvijestila je Porečka i Pulska biskupija.