LAV XIV.

OPĆA AUDIJENCIJA

Trg sv. Petra

Srijeda, 4. ožujka 2026.

Čitanje: Ef 4, 15-16

[Braćo], istinujući u ljubavi da poradimo te sve uzraste u Njega, koji je Glava, Krist, od kojega sve Tijelo, usklađeno i povezano svakovrsnim zglobom zbrinjavanja po djelotvornosti primjerenoj svakomu pojedinom dijelu, promiče svoj rast na saziđivanje u ljubavi.

Kateheza. Dokumenti Drugog vatikanskog koncila. II. Dogmatska konstitucija Lumen gentium. 2. Crkva – vidljiva i duhovna stvarnost

Draga braćo i sestre!

Nastavljamo s proučavanjem koncilske konstitucije Lumen gentium, dogmatske konstitucije o Crkvi.

U prvom poglavlju, gdje se želi prije svega odgovoriti na pitanje što je Crkva, opisuje je se kao „složenu stvarnost“ (br. 8). Zapitajmo se: u čemu se sastoji ta složenost? Netko bi mogao na to odgovoriti da je Crkva složena zato što je „komplicirana“ te ju je, dakle, teško objasniti; drugi bi opet mogao misliti da njezina složenost proizlazi iz činjenice da je to ustanova bremenita dvije tisuće godina dugom poviješću, koja se po svojim značajkama razlikuje od svake druge društvene ili vjerske skupine. No, na latinskom jeziku riječ „složen“ (complexam) radije označava uređenu ujedinjenost različitih aspekata ili dimenzija unutar iste stvarnosti. Zato Lumen gentium može ustvrditi da je Crkva dobro strukturiran organizam u kojem su ljudski i božanski element srasli jedan s drugim, a da pritom nisu niti odvojeni niti pomiješani.

Prva dimenzija je odmah uočljiva, budući da je Crkva zajednica muškaraca i žena koji dijele radost i borbu njih kao kršćana, s njihovim prednostima i manama, naviještajući evanđelje i postajući znak Kristove prisutnosti koji nas prati na životnom putu. Ipak, taj vid – koji se očituje također u njezinu institucionalnom ustroju – nije dovoljan da opiše pravu narav Crkve, zato što ona posjeduje i božanski element. Ovaj potonji se ne sastoji u idealnom savršenstvu ili duhovnoj nadmoći njezinih članova, već u činjenici da je Crkva plod Božjeg plana ljubavi za čovječanstvo, ostvarenog u Kristu. Crkva je, stoga, istodobno zemaljska zajednica i Kristovo mistično tijelo, vidljiva skupština i duhovno otajstvo, stvarnost prisutna u povijesti i narod koji putuje prema nebu (LG, 8; KKC, 771).

Ljudska i božanska dimenzija skladno se prožimaju i pritom se jedna s drugom ne preklapaju. Tako Crkva živi u ovom paradoksu: to je stvarnost ujedno i ljudska i božanska, koja prihvaća čovjeka grešnika i vodi ga Bogu.

Da bi se rasvijetlilo to stanje Crkve, u Lumen gentium se upućuje na Kristov život. Oni, naime, koji su susretali Isusa na putovima Palestine doživjeli su njegovu ljudskost, njegove oči, njegove ruke, slušali mu glas. One koji su odlučili poći za njim na to je nagnalo upravo iskustvo njegova pogleda punog prihvaćanja, dodira njegovih ruku koje podjeljuju blagoslov, njegovih riječi koje donose oslobođenje i ozdravljenje. No, u isti mah, slijedeći tog Čovjeka, učenici su se otvorili susretu s Bogom. Naime, Kristovo tijelo, njegovo lice, njegove geste i njegove riječi na vidljiv način očituju nevidljivog Boga.

U svjetlu te Isusove stvarnosti, sada se možemo vratiti Crkvi: kad je izbliza pogledamo, otkrivamo u njoj ljudsku dimenziju sačinjenu od konkretnih ljudi, koji ponekad pokazuju ljepotu evanđelja, a ponekad se s tim muče i griješe kao i svi drugi. Pa ipak, upravo preko njezinih članova i njezinih ograničenih zemaljskih aspekata, očituje se Kristova prisutnost i njegovo spasotvorno djelovanje. Kao što je rekao Benedikt XVI., nema suprotstavljanja između evanđelja i institucije. Štoviše, strukture Crkve služe upravo tome da „provode u djelo i konkretiziraju evanđelje u našem vremenu“ (Govor švicarskim biskupima, 9. studenog 2006.). Ne postoji neka idealna i čista Crkva, otrgnuta od zemlje, već samo jedna Kristova Crkva, živo i duboko ukorijenjena u povijesti.

Svetost Crkve se sastoji u tome da Krist prebiva u njoj i nastavlja se darivati kroz malenost i krhkost njezinih članova. Promatrajući to trajno čudo koje se događa u njoj, shvaćamo „Božju metodu“: On postaje vidljiv kroz slabost stvorenja, nastavljajući se očitovati i djelovati. Zato papa Franjo u Evangelii gaudium poziva sve da nauče „izuti obuću pred svetim tlom drugoga (usp. Izl 3,5)“ (br. 169). To nas dan-danas osposobljuje graditi Crkvu: ne samo organizirajući njezine vidljive oblike, nego gradeći tu duhovnu građevinu koja je Kristovo tijelo, kroz zajedništvo i ljubav jednih prema drugima.

Ljubav, naime, neprestano iznjedruje prisutnost Uskrslog. „Dao Bog da svi misle samo na ljubav: samo ona, naime, pobjeđuje sve i bez nje sve je bezvrijedno; gdje god se nađe, sve privlači sebi“, rekao je sveti Augustin (Serm. 354,6,6).

_____________________________

U sklopu pozdrava poljskim vjernicima

[…] U liturgiji se danas spominjemo svetog kraljevića Kazimira, slavnog zaštitnika Poljske i Litve, kao i brojnih biskupija i župa. On je svakog dana ovako molio: Omni die dic Mariae, učeći sinovskoj ljubavi prema Mariji, Majci i Kraljici. Neka nam njegov zagovor pomogne otkriti da se u Svetoj Djevici divimo istinskom dostojanstvu svake žene i njezina poziva. Sve vas blagoslivljam!

U sklopu pozdrava talijanskim vjernicima

[…] Korizma nas potiče prepoznati Krista kao najvišu nadu čovječanstva. Pozivam vas, dragi mladi, da budete hrabri svjedoci evanđelja, kako biste pozitivno utjecali na različita područja života. Vama, dragi bolesnici, preporučujem krepost strpljivosti, kako bi vaša patnja, ujedinjena s Kristovom, bila ugodan prinos Ocu. Vas pak, dragi mladenci, potiče da otkrijete vrijednost molitve u „domaćoj Crkvi“ koju ste zasnovali. Svima moj blagoslov!