Križni put za zagrebačke žrtve, kojih je bilo više od deset tisuća, predvodio je isusovac o. Božidar Nagy, a održavao se u blizini nekoliko velikih stratišta i masovnih grobišta grada Zagreba. Počeo je u franjevačkoj crkvi Bezgrešnog Začeća u Dubravi u čijoj se blizini nalaze dvije velike masovne grobnice, Dotršćina i grobište u Ljubijskoj ulici.

Vjernike je u crkvi uime organizatora pozdravila tajnica HŽD Tajana Mikac Vidović. Istaknula je da su organizatori počeli obilježavanje sjećanja na zagrebačke žrtve partizanski zločina prije dvije godine 8. svibnja 2024. Toga dana 1945. po ulasku partizana počela su ubijanja po ulicama Zagreba. I taj je dan izabran za služenje pokojničkih misa za žrtve. Oba puta mise zadušnice predvodio je zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško. Pročitala je i nekoliko rečenica iz dopisa Nadbiskupskoga duhovnog stola koji je bio obaviješten o održavanju ove molitvene spomen inicijative te je poslao podršku organizatorima riječima: „Drago nam je da molite za pokoj duša žrtava i što želite očuvati spomen na naše sugrađane koji su mučenički stradali.“

Postaje križnoga puta čitali su naizmjenično Zorica Gregurić, Tajana Mikac-Vidović, Hrvoje Dravinski, Nikola Sutatić i Jure Modrić, a zaključne molitve svake postaje molio je o. Božidar Nagy.

Povorka vjernika sudionika išla je Maksimirskom cestom prema crkvi sv. Jeronima, a na čelu povorke križ je nosio Ludwig Radić. Prolazilo se pokraj maksimirskog stadiona koji je bio veliki sabirni logor hrvatskih zarobljenika i osuđenika na smrt u prvim tjednima po ulasku partizana u Zagreb. Bilo je kratko zaustavljanje pred ulazom u Park Maksimir gdje je bila komemorirana prva žrtva partizanskih zločina 16-godišnji mladić Zvonimir Punčec koji je ubijen na tome mjestu u prijepodnevnim satima 8. svibnja 1945. A sam Maksimir je veliko hrvatsko groblje neobilježenih grobova gdje su ubijani i pokapani brojni Zagrepčani 1945. I zato je crkva sv. Jeronima odabrana za završetak ovoga križnog puta.

Tekst za križni put bio je sadržajno prilagođen, a priredio ga je isusovac o. Nagy. Temama svake postaje, na kojoj se molitveno razmatrao događaj iz Isusove muke, bio je dodan spomen i kratki opis patnji i stradanja zagrebačkih žrtava prema opisima neposrednih svjedoka.

Na prvoj postoji „Isusa osuđuju na smrt“ bila je spomenuta knjiga pod naslovom „Strijeljane osobe u Zagrebu 1945.-1946.“ objavljena 2022. Na 446 stranica dvojica autora Petar Mamić i Fabijan Dumančić na temelju dokumenata iz Hrvatskog državnog arhiva donose prijepise 1555 smrtnih presuda Vojnoga suda u Zagrebu Hrvatima u Zagrebu. Na svakoj smrtnoj presudi nalaze se točni podaci o osuđeniku. A onda se navodi točan datum kad je kazna smrti izvršena, ali bez navođenja gdje je osuđenik ubijen i gdje mu je grob. Jedan od tih sudaca, Vlado Ranogajac koji je potpisao više od 600 smrtnih presuda i danas ima svoju ulicu na Jarunu u Zagrebu.

Na nekoliko postaja križnog puta bili su citirani dijelovi iz dvije propovijedi zagrebačkog pomoćnog biskupa Ivana Šaška koje je održao na pokojničkim misnim slavljima za zagrebačke žrtve 8. svibnja 2024. i 2025. u crkvi sv. Jeronima. A na završnim postajama bilo je pročitano nekoliko izvadaka iz propovijedi koju je održao zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša na pokopu 814 žrtava jame Jazovke 23. kolovoza protekle godine.

Biskup Šaško je u propovijedi 2024. rekao: „Mi kršćani okupljeni smo, da bismo molili za žrtve koje su za sobom ostavili jugoslavenski partizani, pripadnici i promicatelji komunističkoga totalitarizma. Na tadašnja jeziva ponižavanja, odvođenja i zatvaranja, otimanja imovine i protjerivanja te, konačno, ubijanja tisuća ljudi bez suđenja nadovezala se nametnuta šutnja, debele naslage neistina koje su, kako kažu istraživači, prekrile više od stotinu masovnih grobnica diljem zagrebačkoga područja.“ Dodao je da su „još uvijek ta stratišta, ta ‘grobišta bez grobova’ većinom ostala neobilježena. Po njima hodamo, ali se kao država i društvo, niti nakon više od trideset godina od osamostaljivanja demokratske Hrvatske, na njih istinski ne osvrćemo, a ona nas opominju… Laži o događajima u svibnju 1945. i sljedećih mjeseci bile su pomno njegovane i branjene desetljećima, proširivane s pomoću novih oblika nasilja.“

Biskup Šaško tada je upozorio da je „veliki propust što u Hrvatskoj nema ni ljudi ni mjesta, što nema institucije koja bi se sustavno bavila i na koju bi se moglo pozivati i oslanjati pri dovođenju u zabludu i pri nijekanju istine o komunističkim zločinima.“

Sudionike križnog puta dojmila se 12. postaja „Isus umire na križu“ na kojoj je pročitan opis ubojstva dvojice malodobnih zarobljenih sinova (15. i 18 god.) pred očima njihove očajne majke u logoru Prečkom u svibnju 1945. Tome je bio neposredni svjedok tada 19-godišnji Eduard Špehar koji je i sam bio zarobljenik. On je sve to vidio vlastitim očima i onda opisao u svojoj knjizi „U ime naroda“ objavljenoj na hrvatskom i engleskom jeziku.

Molitve svih 14 postaja bile su prožete istinama kršćanske vjere o smislu Kristove otkupiteljske patnje i smrti kojoj su bila pridružena trpljenja i smrti hrvatskih zagrebačkih žrtava.

U završnoj molitvi predvoditelj križnoga puta citirao je i natpis u zagrebačkoj katedrali (desna strana) postavljen još sedamdesetih godina prošloga stoljeća, a za koji mnogi ne znaju da ondje postoji. Glasi ovako: „Svim hrvatskim žrtvama prvog i drugog svjetskog rata, koji su svoje živote dali za svoju domovinu, a kosti im leže po čitavoj domovini i izvan nje, bila im trajna uspomena!“

Pobožnost križnoga puta za zagrebačke žrtve završila je pjevanjem pjesme Do nebesa, koju je napisao 1900. g. hrvatski isusovac Petar Perica za tadašnju posvetu hrvatske mladeži Srcu Isusovu. I njega su ubili partizani 1944. na Daksi kraj Dubrovnika zajedno s pedeset sugrađana.

Najavljeno je da će se i ove godine 8. svibnja u crkvi sv. Jeronima u Maksimiru ponovno služiti misa zadušnica za sve zagrebačke žrtve.